Žene u vodi – II dio: Ostati na površini

od Jessie Neumann, asistenta za komunikacije

 

Kako je biti Žene u vodi? U čast Mjeseca ženske istorije postavili smo ovo pitanje 9 strastvenih žena koje rade na očuvanju mora. U nastavku je drugi dio serije, gdje otkrivaju jedinstvene izazove s kojima se suočavaju kao zaštitnici prirode, odakle crpe inspiraciju i kako nastavljaju da opstaju.

Koristite #WomenInTheWater & @oceanfdn na Twitteru da se pridružite razgovoru. 

Kliknite ovdje da pročitate Dio I: Ronjenje.

---

Karijerama i aktivnostima vezanim za pomorstvo često dominiraju muškarci. Da li ste kao žena naišli na bilo kakve predrasude?

Anne Marie Reichman – Kada sam počeo kao profesionalac u jedrenju na dasci, žene su tretirane sa manje interesovanja i poštovanja nego muškarci. Kada su uslovi bili odlični, muškarci su često dobijali prvi izbor. Morali smo se izboriti za svoju poziciju u vodi i na kopnu da dobijemo poštovanje koje smo zaslužili. S godinama je postalo mnogo bolje i sa naše strane smo uložili nešto da to učinimo; međutim, to je još uvijek svijet kojim dominiraju muškarci. Pozitivno je da ovih dana ima dosta žena koje se priznaju i vide u medijima u vodenim sportovima. U svetu SUP-a (stand up paddling) ima dosta žena, jer je to veoma popularan sport u ženskom fitnes svetu. U takmičarskom polju ima više muških takmičara nego žena, a mnoge discipline vode muškarci. U SUP-u 11-City Tour, kao ženski organizator događaja, pobrinula sam se da se obezbijedi jednaka plata i jednako poštovanje za nastup.

Erin Ashe – Kada sam bio u srednjim dvadesetim i mlad i bistrooki, bilo mi je veći izazov. Još uvijek sam pronalazio svoj glas i bio sam zabrinut da kažem nešto kontroverzno. Kada sam bila u sedmom mesecu trudnoće, tokom odbrane doktorata, ljudi su mi govorili: „Sjajno je što ste upravo završili sav ovaj terenski rad, ali vaša karijera na terenu je sada gotova; čim dobiješ svoju bebu, više nikada nećeš izaći na teren.” Takođe su mi rekli da više nikada neću imati vremena da objavim novine sada kada imam bebu. Čak i sada, Rob (moj muž i kolega) i ja veoma blisko sarađujemo, i oboje možemo dobro da pričamo o projektima jedno drugog, ali i dalje se dešava da idemo na sastanak i neko će samo razgovarati sa njim o mom projektu. On to primjećuje, i tako je sjajan — on je moja najveća podrška i navijačica, ali to se i dalje dešava. Uvijek skreće razgovor na mene kao autoritetu za moj vlastiti rad, ali ne mogu a da ne primijetim da obrnuto nikada desi. Ljudi od mene ne traže da govorim o Robovim projektima kada on sjedi pored mene.

 

Kelly Stewart – Znaš da nikad nisam dozvolio da se utone u stvari koje možda nisam u stanju da uradim. Bilo je mnogo slučajeva kada se na to da je žena gledano na određeni način, od loše sreće na ribarskim brodovima ili slušanja neprikladnih komentara ili insinuacija. Mislim da bih mogao reći da to nikada nisam mnogo obraćao pažnju niti sam dozvolio da mi to odvlači pažnju, jer sam osjećao da kada počnem raditi na projektu, oni me neće vidjeti drugačijeg. Otkrio sam da je uspostavljanje odnosa čak i sa ljudima koji nisu bili skloni da mi pomognu zaslužilo poštovanje i da nisam pravio talase kada sam mogao da učinim te odnose jačima.

Wendy Williams – Nikada kao pisac nisam osećao predrasude. Pisci koji su istinski radoznali su više nego dobrodošli. U stara vremena ljudi su bili mnogo snishodljiviji prema piscima, nisu vam uzvratili telefonski poziv! Niti sam se uopće suočio s predrasudama u oblasti zaštite mora. Ali, u srednjoj školi sam želeo da se bavim politikom. Škola za diplomatsku službu prihvatila me je kao jednu od rijetkih u prvoj grupi žena koje su izašle da studiraju na Univerzitetu Georgetown. Nisu davali stipendije ženama i ja nisam mogao da priuštim da idem. Ta jedna odluka nekog drugog imala je veliki uticaj na moj život. Kao sitna, plavokosa žena, ponekad se osećam da me ne shvataju ozbiljno – postoji osećaj da „ona nije baš važna“. Najbolja stvar koju možete učiniti je reći: "Šta god!" i idi uradi ono što si naumio, a kada su tvoji zagovornici iznenađeni samo se vrati i reci: „Vidiš?“

Ayana Elizabeth Johnson – Imam trojku da sam žensko, crno i mlado, pa je teško reći odakle tačno predrasude. Svakako, dobijam mnogo iznenađenih pogleda (čak i krajnje neverice) kada ljudi saznaju da imam doktorat. iz biologije mora ili da sam bio izvršni direktor Waitt instituta. Ponekad se čini kao da ljudi čekaju da se pojavi stari bijelac koji je zapravo glavni. Međutim, sretan sam što mogu reći da sam uspio prevazići većinu predrasuda fokusirajući se na izgradnju povjerenja, pružanje relevantnih i vrijednih informacija i analiza, i jednostavno radeći izuzetno naporno. Žalosno je što biti mlada žena boje kože u ovoj oblasti znači da se moram uvijek dokazivati ​​- dokazujući da moja postignuća nisu slučajnost ili usluga - ali stvaranje visokokvalitetnog rada je nešto čime se ponosim i što je najsigurnije način na koji znam da se borim protiv predrasuda.

 

Ayana Elizabeth Johnson ronjenje na Bahamima

 

Asher Jay – Kad se probudim, zapravo se ne budim sa ovim snažnim identitetskim etiketama koje me sprečavaju da budem povezan sa svim ostalim na ovom svijetu. Ako se ne probudim misleći da sam žena, ne postoji ništa što me zaista izdvaja od ovoga bilo čega drugog na ovom svijetu. Tako da se probudim i da sam u stanju povezanosti i mislim da je to postao način na koji oživljavam na slobodi. Nikad nisam uzimala u obzir to što sam žena u tome kako radim stvari. Nikada ništa nisam tretirao kao ograničenje. Prilično sam divlja u svom odrastanju… Nisam imala te stvari pritisnute od strane moje porodice i tako mi nije palo na pamet da imam ograničenja… O sebi razmišljam kao o živom biću, o dijelu mreže života… Ako Stalo mi je do divljih životinja, stalo mi je i do ljudi.

Rocky Sanchez Tirona – Mislim da nije, iako sam morao da se nosim sa sopstvenim sumnjama koje sam sam sebi nametnuo, uglavnom oko činjenice da nisam naučnik (iako uzgred budi rečeno, većina naučnika sa kojima se susrećem su muškarci). Danas shvaćam da postoji ogromna potreba za širokim spektrom vještina kako bismo se nosili sa složenim problemima koje pokušavamo riješiti, i da ima puno žena (i muškaraca) koji su kvalifikovani.

---

Recite nam nešto o trenutku kada ste bili svjedok obraćanja koleginice/prevazilaženja rodnih barijera na način koji vas je inspirirao?

Oriana Poindexter – Kao student bio sam asistent u laboratoriji za bihevioralno ekologiju primata profesorice Jeanne Altmann. Briljantna, skromna naučnica, naučila sam njenu priču kroz svoj posao arhiviranja njenih istraživačkih fotografija – koje su nudile fascinantne poglede na život, rad i izazove sa kojima se suočava mlada majka i naučnica koja je radila na terenu u ruralnoj Keniji 60-ih i 70-ih godina. . Iako mislim da o tome nikada nismo eksplicitno razgovarali, znam da su ona, i druge žene poput nje, jako naporno radile na prevazilaženju stereotipa i predrasuda kako bi utrle put.

Anne Marie Reichman – Moj prijatelj Page Alms je u prvim redovima Big Wave Surfing. Ona se suočava sa rodnim barijerama. Njen ukupni “Big Wave performans 2015” joj je dao ček od 5,000 dolara, dok je ukupni “ Big Wave nastup 2015. muškaraca zaradio 50,000 dolara. Ono što me inspiriše u ovakvim situacijama je da žene mogu prihvatiti da su žene i samo naporno raditi za ono u šta vjeruju i tako zablistati; stječu poštovanje, sponzore, snimaju dokumentarne filmove i filmove da na taj način pokažu svoje sposobnosti umjesto da pribjegavaju ekstremnom nadmetanju i negativnosti prema drugom spolu. Imam mnogo prijateljica sportistkinja koje se fokusiraju na svoje mogućnosti i pronalaze vremena da inspirišu mlađu generaciju. Put može biti još teži ili duži; međutim, kada radite naporno i sa pozitivnom perspektivom da postignete svoje ciljeve, u tom procesu naučite mnogo toga što je neprocjenjivo do kraja života.

Wendy Williams – Nedavno, Jean Hill, koja se borila protiv plastičnih boca za vodu u Concordu, MA. Imala je 82 godine i nije marila za to što je nazivaju “ludom starom damom”, ipak je to uspjela. Često su žene te koje su strastvene – a kada žena postane strastvena oko neke teme, može sve. 

 

 

Erin Ashe – Jedna osoba koja mi pada na pamet je Alexandra Morton. Aleksandra je biolog. Pre nekoliko decenija, njen partner u istraživanju i suprug poginuo je u tragičnoj nesreći u ronjenju. Suočena s nedaćama, odlučila je ostati u divljini kao samohrana majka i nastaviti svoj važan rad na kitovima i delfinima. Sedamdesetih godina, morski sisavci su bili oblast kojom su dominirali muškarci. Činjenica da je imala tu posvećenost i tu snagu da razbije barijere i ostane vani još uvijek me inspiriše. Aleksandra je bila i još uvijek je posvećena svom istraživanju i očuvanju. Drugi mentor je neko koga lično ne poznajem, Džejn Lubčenko. Ona je bila prva koja je predložila da se sa svojim mužem podijele s punim radnim vremenom. To je predstavljalo presedan, a sada su to uradile hiljade ljudi.

Kelly Stewart– Divim se ženama koje samo RADE stvari, ne razmišljajući o tome da li su žene ili ne. Žene koje su sigurne u svoje misli prije nego što progovore i mogu progovoriti kada je potrebno, u svoje ime ili u ime problema, inspirativno je. Ne žele da budu priznate za svoja dostignuća samo zato što su žene, već su na osnovu svojih dostignuća uticajnije i vrednije divljenja. Jedna od ljudi kojima se najviše divim zbog borbe za prava svih ljudi u raznim očajnim situacijama je bivša kanadska vrhovna pravda i visoka komesarka UN-a za ljudska prava, Louise Arbour.

 

 

Rocky Sanchez Tirona- Imam sreću što živim na Filipinima, gdje mislim da ne nedostaje jakih žena i okruženja koje im omogućava da budu takve. Volim gledati žene lidere u akciji u našim zajednicama—mnogi gradonačelnici, poglavari sela, pa čak i predsjednici upravnih odbora su žene, i imaju posla s ribarima, koji su prilično mačo. Imaju mnogo različitih stilova – snažno 'slušaj me, ja sam ti majka'; tiho, ali kao glas razuma; strastveno (i da, emotivno) ali nemoguće zanemariti, ili potpuno vatreno – ali svi ti stilovi funkcionišu u pravom kontekstu, a ribari ih rado prate.

---

Prema Dobrotvorni Navigator od 11 najboljih „međunarodnih nevladinih organizacija za zaštitu životne sredine sa više od 13.5 miliona dolara godišnje prihoda“ samo 3 imaju žene na čelu (izvršni direktor ili predsednik). Šta mislite da treba promijeniti da to bude reprezentativnije?

Asher Jay-Većinu terenskih prilika u kojima sam bio, sastavili su muškarci. Ponekad se i dalje čini kao klub starih momaka i iako je to možda istina, na ženama koje rade u nauci u istraživanju i očuvanju je da ne dopuste da ih to zaustavi. Samo zato što je to bio put prošlosti ne znači da mora biti put sadašnjosti, a još manje budućnosti. Ako ne istupite i ne učinite svoj dio, ko će drugi to učiniti? …Moramo stajati uz druge žene u zajednici….Spol nije jedina prepreka, ima toliko drugih stvari koje bi vas mogle spriječiti da nastavite strastvenu karijeru u nauci o očuvanju. Sve više nas ide ovim putem i žene sada imaju veću ulogu u oblikovanju planete nego ikada prije. Veoma ohrabrujem žene da posjeduju svoj glas, jer vi imate utjecaj.

Anne Marie Reichman – Ne bi trebalo da bude pitanje da li će te pozicije dobiti muškarci ili žene. Trebalo bi da se radi o tome ko je najkvalifikovaniji da radi na promjeni na bolje, ko ima najviše vremena i („podsticaj“) entuzijazma da inspiriše druge. U svijetu surfanja neke žene su to također spomenule: trebalo bi da bude pitanje kako učiniti da žene bolje surfuju sa uzorima i otvorenim očima za priliku; ne diskusija u kojoj se pol upoređuje. Nadamo se da možemo pustiti neki ego i prepoznati da smo svi jedno, i da smo dio jedni drugih.

Oriana Poindexter – Moja diplomirana kohorta na Institutu za okeanografiju Scripps činila je 80% žena, tako da se nadam da će rukovodstvo postati reprezentativnije kako se sadašnja generacija naučnica bude napredovala do tih pozicija.

 

Oriana Poindexter

 

Ayana Elizabeth Johnson – Očekivao sam da je taj broj manji od 3 od 11. Da bi se taj odnos povećao, potrebno je mnogo stvari. Uvođenje progresivnijih politika porodičnog odsustva je ključno, kao i mentorstvo. To je svakako pitanje zadržavanja, a ne bilo kakvog nedostatka talenta – znam mnoštvo nevjerovatnih žena u očuvanju okeana. To je također dijelom samo igra čekanja da se ljudi povuku i da više pozicija postane dostupno. To je i pitanje prioriteta i stila. Mnoge žene koje poznajem u ovoj oblasti jednostavno nisu zainteresovane za nadmetanje za pozicije, promocije i titule, već samo žele da završe posao.

Erin Ashe - Kako bi se ovo popravilo, potrebno je izvršiti vanjske i unutrašnje promjene. Kao nedavno mama, ono što mi odmah pada na pamet je bolja podrška oko brige o djeci i porodicama – duže porodiljsko odsustvo, više opcija za brigu o djeci. Poslovni model iza Patagonije je jedan primjer progresivne kompanije koja se kreće u pravom smjeru. Sjećam se da me je začudila činjenica da je rukovodstvo te kompanije dalo veliku podršku dovođenju djece na posao. Očigledno je Patagonia bila jedna od prvih američkih kompanija koja je ponudila brigu o djeci na licu mjesta. Prije nego što sam postala mama, nisam znala koliko ovo može biti važno. Odbranila sam doktorat u trudnoći, doktorirala sa novorođenčetom, ali sam imala sreće jer sam zahvaljujući suprugu koji me podržava i pomoći majke mogla da radim kod kuće i da budem samo pet metara od ćerke i da pišem . Ne znam da li bi se priča završila na isti način da sam bio u drugačijoj situaciji. Politika brige o djeci mogla bi promijeniti mnoge stvari za mnoge žene.

Kelly Stewart – Nisam siguran kako da uravnotežim zastupljenost; Sigurna sam da postoje kvalifikovane žene za te pozicije, ali možda uživaju u radu bliže problemu, a možda i ne gledaju na te liderske uloge kao na mjeru uspjeha. Žene mogu osjetiti postignuće na druge načine, a bolje plaćeni administrativni posao možda nije njihov jedini razlog za vođenje uravnoteženog života za sebe.

Rocky Sanchez Tirona– Pretpostavljam da je to zaista zato što očuvanje i dalje funkcioniše prilično kao i mnoge druge industrije koje su bile vođene muškarcima kada su se pojavljivale. Možda smo malo prosvijećeniji kao razvojni radnici, ali ne mislim da će nas to nužno činiti vjerojatnijim da se ponašamo onako kako kaže modna industrija. I dalje ćemo morati promijeniti radne kulture koje nagrađuju tradicionalno muško ponašanje ili stilove vodstva u odnosu na mekše pristupe, a mnoge od nas žena će također morati preći preko vlastitog ograničenja.

---

Svaki region ima jedinstvene kulturne norme i konstrukte oko roda. U svom međunarodnom iskustvu, možete li se prisjetiti konkretnog slučaja kada ste se kao žena morali prilagoditi i snalaziti se u ovim različitim društvenim normama? 

Rocky Sanchez Tirona-Mislim da na nivou naših radnih mjesta razlike nisu toliko očigledne – barem zvanično moramo biti rodno osjetljivi kao razvojni radnici. Ali primijetila sam da na terenu žene moraju malo više voditi računa o tome kako nailazimo, rizikujući da se zajednice zatvore ili da ne reaguju. Na primjer, u određenim kulturama muškarci ribari možda neće htjeti vidjeti ženu koja sve govori, a iako ste možda bolji sagovornik, možda ćete morati svom muškom kolegi dati više vremena za eter.

Kelly Stewart – Mislim da poštivanje i poštovanje kulturnih normi i konstrukata oko roda može mnogo pomoći. Slušanje više nego pričanje i uviđanje gdje moje vještine mogu biti najefikasnije, bilo da sam vođa ili sljedbenik, pomaže mi da budem prilagodljiv u ovim situacijama.

 

Erin Ashe

 

Erin Ashe – Bio sam oduševljen što sam doktorirao na Univerzitetu St. Andrews, u Škotskoj, jer oni imaju globalno jedinstven interfejs između biologije i statistike. Zapanjila me činjenica da Velika Britanija nudi plaćeno roditeljsko odsustvo, čak i mnogim diplomiranim studentima. Nekoliko žena u mom programu moglo je da ima porodicu i završi doktorat, bez istih finansijskih pritisaka sa kojima bi se mogla suočiti žena koja živi u SAD. Gledajući unazad, bila je to mudra investicija, jer ove žene sada koriste svoju naučnu obuku za inovativna istraživanja i akcije očuvanja u stvarnom svijetu. Naš šef odjeljenja je to eksplicitno rekao: žene u njegovom odjeljenju neće morati da biraju između započinjanja karijere i osnivanja porodice. Nauka bi imala koristi ako bi druge zemlje slijedile taj model.

Anne Marie Reichman – U Maroku je bilo teško snalaziti se jer sam morao da pokrijem lice i ruke, dok muškarci to uopšte nisu morali da rade. Naravno, bilo mi je drago što poštujem kulturu, ali to je bilo sasvim drugačije od onoga na šta sam navikao. Budući da ste rođeni i odrasli u Holandiji, jednaka prava su toliko uobičajena, čak i češća nego u SAD.

---

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pogledajte verziju ovog bloga na našem Medium računu OVDJE. I ostanite sa nama Žene u vodi — III dio: Punom brzinom naprijed.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

---

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zasluge za slike: Chris Guinness (header), Jake Melara preko Unsplash, ​Jean Gerber preko Unsplash, ​Catherine McMahon preko Unsplasha