Autori: Mark J. Spalding
Naziv publikacije: The Environmental Magazine. Mart/april 2011. Izdanje.
Datum objave: utorak, 1. mart 2011

Predsjednik Obama je 19. jula 2010. izdao izvršnu naredbu u kojoj se govori o potrebi za integriranim upravljanjem okeanom i koja identificira “pomorsko prostorno planiranje” (MSP) kao primarno sredstvo za postizanje tog cilja. Naredba je proizašla iz dvostranačkih preporuka Međuagencijske radne grupe—i od objave, mnoge industrije povezane s pomorstvom i ekološke organizacije požurile su da zagovaraju MSP kao početak nove ere u očuvanju oceana. 

Svakako da su njihove namjere iskrene: ljudske aktivnosti su uzele težak danak na svjetskim okeanima. Postoje desetine problema koje treba riješiti: prekomjerni ribolov, uništavanje staništa, efekti klimatskih promjena i povećanje nivoa toksina u životinjama, da spomenemo samo neke. Poput većine naše politike upravljanja resursima, naš sistem upravljanja okeanom nije pokvaren, već fragmentiran, izgrađen po komadima u 20 federalnih agencija, uključujući Nacionalnu službu za morsko ribarstvo, Službu za ribu i divlje životinje SAD-a, Agenciju za zaštitu okoliša SAD-a i bivšu Služba za upravljanje mineralima (podijeljena u dvije agencije nakon izlijevanja nafte BP-a u Meksičkom zaljevu). Ono što nedostaje je logičan okvir, integrisana struktura donošenja odluka, zajednička vizija našeg odnosa prema okeanima sada i u budućnosti. 

Međutim, nazvati MSP rješenjem za ovu slojevitu močvaru stvara onoliko problema koliko i rješava. MSP je alat koji proizvodi mape kako koristimo okeane; pokušavajući kroz koordinirane napore među agencijama pratiti kako se ocean koristi i koja staništa i prirodni resursi ostaju u bilo kojem trenutku. Nada za MSP je da okupi korisnike okeana – izbjegavajući sukobe, a da ekosistem ostane netaknut. Ali MSP nije strategija upravljanja. Ona sama po sebi ne uspostavlja sistem za određivanje upotrebe koji daje prioritet potrebama morskih vrsta, uključujući sigurne migratorne rute, opskrbu hranom, rasadnička staništa ili prilagođavanje promjenama u nivou mora, temperaturi ili hemiji. Ne proizvodi jedinstvenu politiku okeana niti rješava konfliktne prioritete agencija i statutarne kontradikcije koje povećavaju potencijal za katastrofu. Poput čekića, MSP je samo alat, a ključ njegove korisnosti je u njegovoj primjeni. 

Izlijevanje nafte Deepwater Horizon u Meksičkom zaljevu u proljeće 2010. trebalo bi biti prijelomna tačka za priznavanje opasnosti koju predstavlja neadekvatno upravljanje i neograničeno iskorištavanje našeg okeana. Koliko god užasno bilo gledati početnu eksploziju i sve širi krug šikljanja nafte, treba napomenuti da je ono što imamo u slučaju Deepwatera upravo ono što smo imali u najnovijoj rudarskoj katastrofi u Zapadnoj Virdžiniji i u velikoj mjeri, s neuspjehom nasipa u New Orleansu 2005.: neuspjeh da se provedu i implementiraju zahtjevi za održavanje i sigurnost prema postojećim statutima. Već imamo dobre zakone u knjigama – jednostavno ih ne poštujemo. Čak i ako proces MSP-a stvara pametna rješenja i politike, kakva će nam korist od njih ako ih ne implementiramo na temeljan i odgovoran način? 

MSP karte će raditi samo ako čuvaju prirodne resurse; prikazati prirodne procese (kao što su migracija i mrijest) i dati im prioritet; pripremiti se za promjenjive potrebe okeanskih vrsta u vodama koje se zagrijavaju; uključiti dionike u transparentan proces za odlučivanje kako najbolje upravljati oceanom; i stvoriti političku volju za provođenje naših postojećih zakona i propisa o upravljanju oceanom. Samo po sebi, morsko prostorno planiranje neće spasiti nijednu ribu, kita ili delfina. Ideja je podmazana jer izgleda kao akcija i čini se da rješava sukobe među ljudskim korištenjem, zbog čega se svi osjećaju dobro, sve dok ne pitamo naše susjede koji žive u oceanu šta misle. 

Mape su karte. Oni su dobra vježba vizualizacije, ali nisu zamjena za akciju. Oni također izlažu veliki rizik da uvedu štetnu upotrebu kao legitiman pratilac vrsta koje žive u oceanima. Samo nijansirana i višestruka strategija, koristeći svaki alat koji možemo razviti, pomoći će nam da poboljšamo zdravlje okeana kroz poboljšanja u načinu na koji upravljamo ljudskim korištenjem i našim odnosom prema oceanima. 

MARK J. SPALDING je predsjednik The Ocean Foundation u Washingtonu, DC

View Article