Capitol Hill Ocean Week

Kad sam bila mala, plašila sam se vode. Nisam toliko uplašen da neću ući u to, ali nikada neću biti prvi koji će se odlučiti. Žrtvovao bih svoju porodicu i prijatelje, tiho čekajući nekoliko otkucaja da vidim da li ih je pojela ajkula ili ih je iznenađujuća ponora usisala u jezgro Zemlje - čak i u jezerima, rekama i potocima moje matične države Vermont, gdje smo tragično zaglavljeni bez slane obale. Nakon što bi se scena učinila sigurnom, oprezno bih im se pridružio, tek tada sam mogao mirno uživati ​​u vodi.

Iako je moj strah za vodu na kraju prerastao u radoznalost, praćen dubokom strašću prema okeanu i njegovim stanovnicima, ta djevojčica sigurno nije očekivala da će se naći na Capitol Hill Ocean Week-u u Washingtonu, DC, trodnevnom događaju koji je održan u zgradi Ronald Reagan i Međunarodnom trgovačkom centru. Na CHOW-u, kako se to najčešće naziva, okupljaju se najistaknutiji stručnjaci iz svih disciplina očuvanja mora kako bi predstavili svoje projekte i ideje te razgovarali o problemima i potencijalnim rješenjima trenutnog stanja naših Velikih jezera i obala. Govornici su bili pametni, strastveni, vrijedni divljenja i inspirativni za mladu osobu poput mene u njihovom zajedničkom jedinstvenom cilju očuvanja i zaštite okeana. Kao student/letnji pripravnik koji je prisustvovao konferenciji, proveo sam nedelju grozničavo beležeći svakog govornika i pokušavajući da zamislim kako bih mogao da stignem tamo gde su oni danas. Kada je došao poslednji dan, moja desna ruka koja se grčila i sveska koja se brzo punila su olakšali, ali bio sam tužan što sam video kraj tako blizu. 

Nakon završnog panela posljednjeg dana CHOW-a, Kris Sarri, predsjednica i izvršna direktorica fondacije National Marine Sanctuary Foundation izašla je na pozornicu kako bi zaključila sedmicu i sastavila neke od motiva koje je primijetila tokom svake diskusije. Četiri koje je smislila bile su osnaživanje, partnerstvo, optimizam i upornost. Ovo su četiri sjajne teme – šalju odličnu poruku i zaista obuhvataju ono o čemu se tri dana raspravljalo u tom amfiteatru zgrade Ronalda Regana. Međutim, dodao bih još jedno: pripovijedanje. 

Kris Sarri, predsjednik i izvršni direktor National Marine Sanctuary Foundation

Iznova i iznova, pripovijedanje se spominjalo kao jedno od najmoćnijih oruđa za navođenje ljudi da brinu o okolišu i očuvanju našeg oceana. Jane Lubchenco, bivša administratorka NOAA, i jedna od najuspješnijih i najinspirativnijih naučnika o životnoj sredini našeg vremena, ne mora pričati priče kako bi navela publiku punu okeanskih štrebera da je sluša, ali je to učinila, pričajući priču da je Obamina administracija skoro molila da je dobije na čelo NOAA. Čineći to, izgradila je odnos sa svima nama i osvojila sva naša srca. Kongresmen Jimmy Panetta učinio je istu stvar pričajući priču o slušanju smijeha svoje kćeri dok su gledali foke kako se igraju na plaži – povezao se sa svima nama i povukao radosne uspomene koje svi možemo podijeliti. Patrick Pletnikoff, gradonačelnik malog ostrva Saint George na Aljasci, bio je u mogućnosti da dopre do svakog člana publike kroz priču o svom malom ostrvskom domu koji svjedoči o padu populacije foka, iako velika većina nas nikada nije ni čula za Svetog Đorđa, a vjerovatno ne mogu ni zamisliti. Kongresmen Derek Kilmer iznenadio nas je svojom pričom o domorodačkom plemenu koje živi na obali Puget Sounda i doživljava porast nivoa mora za preko 100 metara kroz samo jednu generaciju. Kilmer je rekao publici: "Deo mog posla je da pričam njihove priče." Zasigurno mogu reći da smo svi bili dirnuti i bili smo spremni stati iza stvari da pomognemo ovom plemenu da uspori podizanje nivoa mora.

Kongresni okrugli sto sa senatorom Whitehouseom, senatorom Sullivanom i predstavnikom Kilmerom

Čak su i govornici koji nisu pričali svoje priče aludirali na vrijednost priča i njihovu moć u povezivanju ljudi. Na kraju gotovo svakog panela postavljeno je pitanje: „Kako možete prenijeti svoje stavove ljudima suprotnih stranaka ili ljudima koji ne žele da slušaju?“ Odgovor je uvijek bio da se pronađe način da se poveže s njima i da se to vrati kući na pitanja do kojih im je stalo. Najlakši i najefikasniji način da to učinite uvijek je kroz priče. 

Priče pomažu ljudima da se povežu jedni s drugima – to je razlog zašto smo mi kao društvo opsjednuti društvenim medijima i stalno se obavještavamo o malim trenucima onoga što se dešava u našim životima iz dana u dan, ponekad čak i iz minuta u minut. Mislim da možemo naučiti iz ove vrlo očigledne opsesije koju naše društvo ima i iskoristiti je da se povežemo sa ljudima sa druge strane, i onima koji uporno ne žele da slušaju naše stavove. Oni koji nisu zainteresovani da čuju tuđu listu suprotnih ideala mogli bi da budu zainteresovani za ličnu priču te osobe, koja će ilustrovati njihovo mišljenje, a ne izvikivati ​​ih, i izneti na videlo šta im je zajedničko, a ne ono što ih razlikuje. Svi imamo nešto zajedničko – naše odnose, naše emocije, naše borbe i naše nade – to je više nego dovoljno da počnemo dijeliti ideje i povezivati ​​se s drugom osobom. Siguran sam da ste i vi nekada bili uzbuđeni i nervozni kada ste čuli govor osobe kojoj se divite. I vi ste jednom imali san da živite i radite u gradu u kojem nikada niste bili. Možda ste se i vi nekada bojali skočiti u vodu. Odatle možemo da gradimo.

Sa pričama u džepu i ličnim vezama sa stvarnim ljudima, sličnim i drugačijim od mene, spreman sam zaroniti u vodu sam – potpuno bez straha, i to glavom.

Da saznate više o ovogodišnjem programu, posjetite CHOW 2017.