Kuba nas treba više nego ikad

U nedjelju, 11. jula, mnogi od nas vidjeli su upečatljive slike protesti na Kubi. Kao kubanski Amerikanac, bio sam iznenađen kada sam vidio nemire. U proteklih šest decenija Kuba je bila model stabilnosti u Latinskoj Americi suočena sa američkim ekonomskim sankcijama, krajem hladnog rata i posebnim periodom od 1990. do 1995. godine kada su Kubanci svaki dan bili gladni dok su sovjetske subvencije prestajale. Ovo vrijeme je drugačije. COVID-19 je uneo značajnu patnju u živote Kubanaca kao i širom sveta. Dok je Kuba razvila ne jednu, već dvije vakcine koje se po efikasnosti nadmeću s onima razvijenim u SAD-u, Evropi i Kini, pandemija se kreće brže nego što vakcine mogu pratiti. Kao što smo vidjeli u SAD-u, ova bolest ne uzima zarobljenike. 

Mrzim da vidim domovinu mojih roditelja pod takvim prinudom. Rođen u Kolumbiji od roditelja koji su napustili Kubu kao deca, nisam vaš normalan Amerikanac kubanskog porekla. Većina Amerikanaca kubanskog porekla koji su odrasli u Majamiju poput mene nikada nisu bili na Kubi, i znaju samo priče svojih roditelja. Pošto sam putovao na Kubu više od 90 puta, držim prst na pulsu ljudi sa ostrva. Osjećam njihov bol i žudim za olakšanjem njihove patnje. 

Na Kubi radim od 1999. godine — više od polovine svog života i cele karijere. Moj posao je očuvanje okeana i poput kubanske medicine, kubanska naučna zajednica o okeanu prevazilazi svoju težinu. Bilo je zadovoljstvo raditi sa mladim kubanskim naučnicima koji rade koliko i oni na istraživanju svog okeanskog svijeta sa malim budžetima i sa značajnom domišljatošću. Oni predstavljaju rješenja za prijetnje oceana s kojima se svi suočavamo, bilo da smo socijalisti ili kapitalisti. Moja priča je priča o saradnji protiv svih izgleda i priča koja mi je dala nadu. Ako možemo da sarađujemo sa našim južnim susedom da zaštitimo naš zajednički okean, možemo postići bilo šta.  

Teško je videti šta se dešava na Kubi. Vidim mlade Kubance koji nikada nisu proživjeli zlatno doba koje su proživjeli stariji Kubanci, kada im je socijalistički sistem davao ono što im je trebalo kada im je bilo potrebno. Izražavaju se kao nikada ranije i žele da budu saslušani. Smatraju da sistem ne radi kako bi trebao. 

Također vidim frustraciju od kubanskih Amerikanaca poput mene koji nisu sigurni šta da rade. Neki žele vojnu intervenciju na Kubi. Kažem ne sada i nikad. Ne samo da Kuba to nije tražila, nego moramo poštovati suverenitet bilo koje zemlje, kao što to očekujemo i od naše zemlje. Mi smo kao država sedeli unazad šest decenija i nismo pružili ruku kubanskom narodu, samo smo uveli embargo i ograničenja. 

Jedini izuzetak bilo je kratkotrajno zbližavanje između predsjednika Baracka Obame i Raula Castra koje je za mnoge Kubance predstavljalo kratkotrajnu zlatna epoha nade i saradnje. Nažalost, brzo je poništeno, prekinuvši nadu u zajedničku budućnost. Za moj rad na Kubi, kratko otvaranje predstavljalo je vrhunac višegodišnjeg rada koristeći nauku za izgradnju mostova. Nikada ranije nisam bio toliko uzbuđen zbog budućnosti kubansko-američkih odnosa. Bio sam ponosan na američke ideje i vrijednosti. 

Još sam više frustriran kada čujem kako američki političari tvrde da moramo pojačati ograničenja i pokušati izgladnjiti Kubu da se pokori. Zašto je ovjekovječenje patnje 11 miliona ljudi rješenje? Ako su Kubanci prošli kroz poseban period, prebrodit će i ovo izazovno vrijeme.  

Video sam kubansko-američkog repera Pitbulla pričati strastveno na Instagramu, ali ne nudi nikakve ideje o tome šta mi kao zajednica možemo učiniti. To je zato što malo možemo učiniti. Embargo nam je stavio lisice na ruke. To nas je udaljilo od toga da govorimo o budućnosti Kube. I za to smo sami krivi. Ovo nije krivica za embargo za patnje na Kubi. Ono što mislim je da je embargo protivan američkim idealima i kao rezultat toga je ograničio naše mogućnosti kao dijaspore koja pokušava pomoći našoj braći i sestrama preko Floridskog moreuza.

Ono što nam je trenutno potrebno je veći angažman sa Kubom. Ne manje. Mladi Kubanski Amerikanci bi trebali voditi napad. Mahanje kubanskim zastavama, blokiranje autoputeva i držanje SOS Kuba znakova nije dovoljno.  

Sada moramo zahtijevati da se embargo ukine kako bi se zaustavile patnje kubanskog naroda. Moramo preplaviti ostrvo svojim saosećanjem.  

Američki embargo protiv Kube je krajnja zloupotreba ljudskih prava i nezavisnosti Amerikanaca. To nam govori da ne možemo putovati ili trošiti svoj novac gdje želimo. Ne možemo ulagati u humanitarnu pomoć niti razmjenjivati ​​znanja, vrijednosti i proizvode. Vrijeme je da vratimo svoj glas i da se izjasnimo o tome kako se bavimo našom domovinom. 

90 milja okeana je sve što nas dijeli od Kube. Ali i okean nas povezuje. Ponosan sam na ono što sam postigao u The Ocean Foundation sa svojim kubanskim kolegama u zaštiti zajedničkih morskih resursa. Stavljanjem saradnje iznad politike možemo zaista pomoći 11 miliona Kubanaca kojima smo potrebni. Mi kao Amerikanci možemo bolje.   

- Fernando Bretos | Programski službenik, The Ocean Foundation

Kontakt medija:
Jason Donofrio | The Ocean Foundation | [email zaštićen] |. | (202) 318-3178