Svijetli u mraku

Autor Mark J. Spalding, predsjednik, The Ocean Foundation
Ovaj blog se prvobitno pojavio na stranici National Geographica Ocean Views

“Radioaktivna perjanica u oceanu” je vrsta naslova koji osigurava da će ljudi obratiti pažnju na vijest koja slijedi. S obzirom na to da će naknadne informacije da će vodenasta oblaka radioaktivnog materijala iz nuklearne nesreće u Fukušimi 2011. početi stizati do zapadne obale Sjedinjenih Država 2014. godine, čini se prirodnim da postanemo zabrinuti zbog onoga što se događa s Tihim oceanom, potencijalno radioaktivnim šteta i zdravi okeani. I naravno, zbaciti neizbježne šale o poboljšanom noćnom surfanju ili pecanju plijena koji svijetli u mraku. Međutim, također je važno osigurati da rješavamo specifične probleme na temelju dobrih podataka, a ne na razumljivom, ali uglavnom emocionalnom odgovoru sličnom panici koju oslobađanje bilo koje količine radioaktivnog materijala može izazvati.

Početak septembra bio je prvi put da su se ribari sa sjeveroistočne obale Japana mogli pripremiti za povratak na more nakon potresa 2011. i kasnijih problema s nuklearnom elektranom u Fukušimi. Nivoi radioaktivnosti u priobalnim vodama pokazali su se previsokim predugo da bi omogućili ribolov – konačno su opali na prihvatljive nivoe sigurnosti 2013.

Pogled iz zraka na TEPCO-ovu nuklearnu elektranu Fukushima Daiichi i njene rezervoare za skladištenje kontaminirane vode. Foto: Reuters

Nažalost, ti planovi za obnavljanje dijela povijesne veze devastirane regije s okeanom odloženi su nedavnim otkrićima značajnog curenja radioaktivne vode iz oštećene elektrane. Milioni galona vode korišteni su da se tri oštećena nuklearna reaktora ohlade od potresa. Radioaktivna voda je uskladištena na licu mesta u rezervoarima koji, po svemu sudeći, nisu bili predviđeni za dugotrajno skladištenje. Iako je više od 80 miliona galona vode pohranjeno na lokaciji u ovom trenutku, još uvijek je uznemirujuće pomisliti na najmanje 80,000 galona kontaminirane vode, dnevno, koja curi u zemlju i okean, nefiltrirana, iz jedne od najviše oštećenih rezervoara za vodu. Dok zvaničnici rade na rješavanju ovog nešto novijeg problema i sve skupljih šema suzbijanja, postoji kontinuirano izdanje početnih izdanja nakon događaja u proljeće 2011.

Kada se nuklearna nesreća dogodila u Fukušimi, neke radioaktivne čestice su jednostavno prenijete preko Pacifika kroz zrak za nekoliko dana - na sreću ne na nivoima koji se smatraju opasnim. Što se tiče projektovanog oblaka, radioaktivni materijal je ušao u obalne vode Japana na tri načina - radioaktivne čestice su ispale iz atmosfere u okean, kontaminirana voda koja je skupila radioaktivne čestice iz tla i direktno ispuštanje kontaminirane vode iz biljke. Godine 2014. taj radioaktivni materijal trebao bi se pojaviti u vodama SAD-a – koji je odavno razrijeđen do nivoa ispod onih koje Svjetska zdravstvena organizacija smatra sigurnim. Element koji se može pratiti je poznat kao cezijum-137, izuzetno stabilan, prepoznatljiv izotop koji će se moći meriti decenijama kao i sledeće godine, sa relativnom sigurnošću o njegovom poreklu, bez obzira na to koliko je kontaminirana voda koja je iscurila u okean postala razblažena. Snažna dinamika Pacifika pomogla je da se materijal rasprši kroz obrasce višestrukih struja.

Čini se da najnoviji modeli pokazuju da će dio materijala ostati koncentrisan u sjevernom pacifičkom krugu, tom području gdje struje stvaraju zonu niskog kretanja u oceanu koja privlači sve vrste ljudskih ostataka. Mnogi od nas koji prate okeanske probleme znaju ga kao lokaciju Velikog pacifičkog smeća, imena koje je dato tom području gdje se okeanski tok koncentrirao i skupljao krhotine, hemikalije i drugi ljudski otpad s udaljenih mjesta – većinom. u komadima koji su premali da bi se mogli lako vidjeti. Opet, dok će istraživači moći da identifikuju izotope koji su došli iz Fukušime – ne očekuje se da će radioaktivni materijal biti na opasno visokim nivoima u vrtlogu. Isto tako, u modelima koji pokazuju materijal će na kraju teći sve do Indijskog okeana - biće sljedivi, ali neće biti primjetni.

Na kraju krajeva, naša briga je isprepletena s našim čuđenjem. Naša zabrinutost počiva na kontinuiranom premeštanju japanskih obalnih ribara iz svojih izvora za život i gubitku priobalnih voda kao izvora rekreacije i inspiracije. Zabrinuti smo zbog efekata tako visokih nivoa radioaktivnosti tokom vremena u obalnim vodama na sav život unutar njih. I nadamo se da će zvaničnici paziti da osiguraju efikasnu filtraciju nove kontaminirane vode prije nego što se ispusti u okean, jer sistem za skladištenje baziran na rezervoarima ne uspijeva zaštititi okean. I dalje se nadamo da je ovo prilika da zaista shvatimo posljedice ovih nesreća i naučimo načine na koje se takva šteta može spriječiti u budućnosti.

Naše čudo ostaje ovo: globalni okean nas sve povezuje, a ono što radimo u kom dijelu okeana utječe na dijelove okeana daleko iza horizonta. Snažne struje koje nam daju vremenske prilike, podržavaju naše brodove i povećavaju produktivnost okeana, također pomažu u razrjeđivanju naših najgorih grešaka. Promjena temperature okeana može promijeniti te struje. Razblaživanje ne znači nikakvu štetu. I ostaje naš izazov da uradimo ono što možemo – prevenciju kao i restauraciju – tako da naše nasleđe ne bude samo cezijum-137 koji se može pratiti u dve decenije, već i okean koji je toliko zdrav da je cezijum-137 samo neobičnost za one budući istraživači, a ne složena uvreda.

Čak i dok prolazimo kroz mnogo dezinformacija i histerije koja nije znanstveno utemeljena, Fukušima je svima nama lekcija, posebno kada razmišljamo o postavljanju postrojenja za proizvodnju nuklearne energije na obali. Nema sumnje da je radioaktivna kontaminacija u obalnim vodama Japana ozbiljna i da se može pogoršati. I do sada se čini da će prirodni sistemi okeana osigurati da obalne zajednice drugih zemalja ne trpe sličnu kontaminaciju zbog ovog posebnog izazova.

Ovdje, u The Ocean Foundation, dajemo sve od sebe da podržimo otpornost i prilagođavanje kako bismo se pripremili za uvrede koje je napravio čovjek, kao i za prirodne katastrofe, i da promoviramo sigurnije obalne energije, poput onih koje crpe obnovljivu energiju iz najmoćnije sile na svijetu – naše okean (vidi više).