Održivost okeana i globalno upravljanje resursima

Mark J. Spalding, predsjednik The Ocean Foundation

Prošlog mjeseca otišao sam u lučki grad Kiel, koji je glavni grad njemačke države Šlezvig-Holštajn. Bio sam tamo da učestvujem u Naučni simpozijum o održivosti okeana. U sklopu prvih jutarnjih plenarnih sesija, moja uloga je bila da govorim o „Oceani u antropocenu – od propadanja koralnih grebena do porasta plastičnih sedimenata“. Priprema za ovaj simpozijum mi je omogućila da se još jednom osvrnem na ljudski odnos sa okeanom i pokušam da sumiramo šta radimo i šta treba da uradimo.

Moramo promijeniti način na koji tretiramo okean. Ako prestanemo štetiti oceanu, on će se vremenom oporaviti bez naše pomoći. Znamo da uzimamo previše dobrih stvari iz okeana, a stavljamo previše loših stvari. I sve češće, radimo to brže nego što okean može ponovo naseliti dobre stvari i oporaviti se od loših. Od Drugog svetskog rata, obim loših stvari se stalno povećavao. Što je još gore, sve više i više nije samo toksično, već i nije biorazgradivo (svakako u bilo kojem razumnom vremenskom okviru). Različiti tokovi plastike, na primjer, probijaju se do okeana i estuarija, skupljajući se u pet krugova i razbijajući se u sitne komadiće s vremenom. Ti komadići nalaze svoj put u lancu ishrane za životinje i ljude. Utvrđeno je da čak i koralji jedu ove sitne komadiće plastike – upijajući toksine, bakterije i viruse koje su pokupili i blokiralikraljeva apsorpcija pravih nutrijenata. Ovo je vrsta štete koja se mora spriječiti za dobrobit cijelog života na zemlji.

Imamo neizbježnu i neospornu ovisnost o okeanskim uslugama, čak i ako okean nije ovdje da nas služi. Ako nastavimo da baziramo rast globalne ekonomije na okeanu, i pošto određeni kreatori politike gledaju na okean za novi „plavi rast“, moramo:

• Trudite se da ne učinite štetu
• Stvoriti mogućnosti za obnovu zdravlja i ravnoteže okeana
• Skinite pritisak sa zajedničkog javnog povjerenja—zajednička dobra

Možemo li promovirati međunarodnu saradnju vezanu za samu prirodu okeana kao zajedničkog međunarodnog resursa?

Znamo prijetnje okeanu. Zapravo, mi smo odgovorni za njegovo trenutno stanje degradacije. Možemo identificirati rješenja i preuzeti odgovornost za njihovu implementaciju. Holocen je završen, ušli smo u antropocen – to jest, termin koji sada opisuje tekuću geološku epohu koja je moderna istorija i pokazuje znakove značajnog ljudskog uticaja. Svojim aktivnostima testirali smo ili premašili granice prirode. 

Kao što je jedan kolega nedavno rekao, sami smo sebe izbacili iz raja. Uživali smo oko 12,000 godina stabilne, relativno predvidljive klime i napravili smo dovoljno štete kroz emisije iz naših automobila, fabrika i energetskih preduzeća da se oprostimo od toga.

Da bismo promijenili način na koji se odnosimo prema oceanu, moramo definirati održivost holističkije nego što smo to radili ranije – uključiti: