Priče o kitu

Okean je neprozirno mjesto u kojem još ima toliko toga da se nauči o njemu. Životni obrasci velikih kitova su takođe neprozirni – neverovatno je šta još ne znamo o ovim veličanstvenim stvorenjima. Ono što znamo je da okean više nije njihov, i na mnogo načina njihova budućnost izgleda mračno. Posljednje sedmice septembra odigrao sam ulogu u zamišljanju pozitivnije budućnosti na trodnevnom sastanku na temu “Priče o kitu: prošlost, sadašnjost i budućnost” u organizaciji Kongresne biblioteke i Međunarodnog fonda za dobrobit životinja.

Dio ovog sastanka povezao je domorodačke narode Arktika (i njihovu vezu s kitovima) s istorijom tradicije lova na kitove Yankee u Novoj Engleskoj. U stvari, otišlo se toliko daleko da je predstavilo potomke tri kapetana kitolovca koji su imali paralelne porodične živote u Massachusettsu i Aljasci. Po prvi put, članovi tri porodice iz Nantucketa, Martha's Vineyarda i New Bedforda susreli su se sa svojim rođacima (iz iste tri porodice) iz zajednica u Barou i severnoj padini Aljaske. Očekivao sam da će ovaj prvi susret paralelnih porodica biti malo nezgodan, ali su umjesto toga uživali u prilici da pogledaju kolekcije fotografija i potraže porodične sličnosti u oblicima svojih ušiju ili nosova.

Gledajući u prošlost, takođe smo saznali nevjerovatnu priču o građanskom ratu o kampanji CSS Shenandoah protiv trgovačkih kitolovaca Unije u Beringovom moru i Arktiku kao pokušaju da se prekine kitova nafta koja je podmazala industriju Sjevera. Kapetan britanskog broda Shenandoah rekao je onima koje je uzeo kao zarobljenike da je Konfederacija u savezu sa kitovima protiv njihovih smrtnih neprijatelja. Niko nije stradao, a mnogo kitova je „spašeno“ akcijama ovog kapetana da poremeti čitavu sezonu lova na kitove. Trideset osam trgovačkih plovila, uglavnom kitolovci New Bedforda, zarobljeno je i potopljeno ili vezano.

Michael Moore, naš kolega iz Woods Hole Oceanographic Institution, primijetio je da današnji lov na egzistenciju na Arktiku ne opskrbljuje globalno komercijalno tržište. Takav lov nije na razmjerima ere Jenkijevog kitolovca, i svakako je drugačiji od napora industrijskog kitolovca 20. stoljeća koji je uspio ubiti onoliko kitova u samo dvije godine koliko je bilo za čitavih 150 godina Jenkijevskog kitolova.

Kao dio našeg sastanka na tri lokacije, posjetili smo naciju Wampanoag u Martha's Vineyardu. Domaćini su nam pružili ukusan obrok. Tamo smo čuli priču o Moshupu, džinovskom čovjeku koji je hvatao kitove golim rukama i mlatarao ih o stijene kako bi obezbijedio hranu za svoj narod. Zanimljivo je da je također prorekao dolazak bijelih ljudi i dao svojoj naciji izbor da ostane među ljudima ili da postane kit. Ovo je njihova priča o porijeklu orki koje su im rođaci.
 

Posmatrajući sadašnjost, učesnici radionice su primetili da temperatura okeana raste, njegova hemija se menja, led na Arktiku se povlači i struje se pomeraju. Te promjene znače da se i opskrba hranom za morske sisare mijenja - i geografski i sezonski. Vidimo sve više morskog otpada i plastike u okeanu, akutniju i kroničniju buku, kao i značajnu i zastrašujuću bioakumulaciju toksina u morskim životinjama. Kao rezultat toga, kitovi moraju ploviti sve prometnijim, bučnim i toksičnijim oceanom. Druge ljudske aktivnosti pogoršavaju njihovu opasnost. Danas vidimo da su ozlijeđeni ili ubijeni udarima brodova i zaplitanjem ribolovne opreme. U stvari, mrtav ugroženi sjeverni kit pronađen je upleten u ribolovnu opremu u zaljevu Maine baš na početku našeg sastanka. Složili smo se da ćemo podržati napore da se poboljšaju brodske rute i povrati izgubljena ribarska oprema i smanji opasnost od ovih sporih bolnih smrti.

Baleen kitovi, kao što su pravi kitovi, ovise o malim životinjama poznatim kao morski leptiri (pteropodi). Ovi kitovi imaju vrlo specijaliziran mehanizam u ustima kako bi filtrirali hranu ovih životinja. Ove male životinje su direktno ugrožene promjenom kemije u okeanu koja im otežava formiranje školjki, trend koji se naziva acidifikacija oceana. Zauzvrat, postoji strah da se kitovi ne mogu dovoljno brzo prilagoditi novim izvorima hrane (ako ih zaista postoje), te da će postati životinje čiji ekosistem im više ne može osigurati hranu.
 

Sve promjene u hemiji, temperaturi i mrežama ishrane čine ocean znatno manje potpornim sistemom za ove morske životinje. Vraćajući se na priču o Vampanoagu o Mošupu, da li su oni koji su odlučili da postanu orke napravili pravi izbor?

Posljednjeg dana kada smo se okupili u muzeju kitolovca u New Bedfordu, postavio sam upravo ovo pitanje tokom mog panela o budućnosti. S jedne strane, gledajući u budućnost, rast ljudske populacije bi ukazivao na povećanje prometa, ribolovne opreme i dodavanje rudarstva na morskom dnu, više telekomunikacijskih kablova i svakako više infrastrukture za akvakulturu. S druge strane, možemo vidjeti dokaze da učimo kako da smanjimo buku (tehnologija tihog broda), kako da preusmjerimo brodove kako bismo izbjegli područja populacije kitova i kako da napravimo opremu za koju je manje vjerovatno da će se zaplesti (i kao posljednje sredstvo kako spasiti i uspješnije raspetljati kitove). Radimo bolje istraživanje i bolje obrazujemo ljude o svim stvarima koje možemo učiniti da smanjimo štetu kitovima. I, na Pariskom COP-u prošlog decembra, konačno smo postigli obećavajući sporazum o smanjenju emisije gasova staklene bašte, što je glavni pokretač gubitka staništa za morske sisare. 

Bilo je sjajno sustići stare kolege i prijatelje sa Aljaske, gdje klimatske promjene utiču na svaki element svakodnevnog života i sigurnost hrane. Bilo je nevjerovatno čuti priče, predstaviti ljude zajedničke svrhe (pa čak i pretke) i gledati početke novih veza unutar šire zajednice ljudi koji vole i žive za okean. Ima nade, a imamo mnogo toga što svi zajedno možemo da uradimo.