Uvučeno more, ali bez izlaza na more

By Phoebe Turner
Predsjednik, George Washington University Sustainable Oceans Alliance; Pripravnik, The Ocean Foundation

Uprkos činjenici da sam odrastao u saveznoj državi Idaho, voda je oduvijek bila veliki dio mog života. Odrastao sam u plivanju, a moja porodica je provela bezbroj ljetnih sedmica u našoj kolibi na jezeru, samo nekoliko sati sjeverno od Boisea. Tamo bismo se budili s izlaskom sunca i skijali na vodi na staklenoj jutarnjoj vodi. Išli bismo na cijev kada bi voda postala uzburkana, a ujak bi nas pokušavao izbaciti iz cijevi – stvarno okamenjen. Uzeli bismo čamce da skačemo sa litica i ronili bismo oko stjenovitih dijelova alpskog jezera. Išli bismo kajakom niz rijeku Salmon, ili se čak samo opuštali na doku, uz knjigu, dok bi se psi igrali po vodi.

Nepotrebno je reći da sam oduvijek volio vodu.

Moja strast za aktivnom zaštitom okeana započela je sa čvrstim uvjerenjem da orke ne treba držati u zatočeništvu. gledao sam Crnokosa moj zadnji razred srednje škole, a nakon toga sam bio ovisan o učenju svega što sam mogao o toj temi, zaronio u još više dokumentarnih filmova, knjiga ili naučnih članaka. Tokom prve godine fakulteta, napisao sam istraživački rad o inteligenciji i društvenim strukturama kitova ubica i štetnim efektima zatočeništva. Pričao sam o tome svakome ko je hteo da sluša. I neki ljudi su zaista slušali! Kako se moja reputacija kao djevojčice orke širila po cijelom kampusu, moj prijatelj je smatrao potrebnim da me poveže sa Georgetown Sustainable Oceans Summitom putem e-pošte govoreći: „Hej, ne znam da li se tvoje zanimanje za orke proteže i u prošlosti, ali naučio sam o ovom samitu za nekoliko sedmica, i mislim da je to u vašoj blizini.” Bilo je.

Znao sam da je okean u nevolji, ali Samit mi je zaista otvorio um da vidim koliko su duboki i složeni problemi koji okružuju zdravlje okeana. Smatrao sam da je sve to zabrinjavajuće, ostavljajući me s napetim čvorovima u stomaku. Zagađenje plastikom se činilo neizbježnim. Gdje god se okrenem vidim plastičnu flašu za vodu, plastičnu vrećicu, plastiku, plastiku, plastiku. Ta ista plastika pronalazi put do našeg okeana. Kako se stalno razgrađuju u okeanu, oni upijaju štetne zagađivače. Ribe ovu malu plastiku pogrešno smatraju hranom i nastavljaju da šalju zagađivače u lanac ishrane. Sada, kada razmišljam o plivanju u okeanu, sve o čemu mogu da razmišljam je kit ubica koji je isplivao na severozapadnu obalu Pacifika. Njegovo tijelo smatra se toksičnim otpadom zbog razine zagađivača. Sve izgleda neizbežno. Potpuno zastrašujuće. To je ono što me je inspirisalo da pokrenem sopstveno poglavlje Alijanse za održive okeane na Univerzitetu Džordž Vašington (GW SOA).

Kada sam prošlog ljeta bio kod kuće, osim što sam čuvao život i trenirao plivački tim u ljetnoj ligi, neumorno sam radio na podizanju vlastitog GW SOA poglavlja. Okean mi je uvijek u mislima, tako prirodno i vjerno Fibinom obliku, stalno sam pričao o tome. Dobio sam sok u lokalnom seoskom klubu, kada me je nekoliko roditelja mojih prijatelja pitalo šta radim ovih dana. Nakon što sam im rekao o pokretanju GW SOA-e, jedan od njih je rekao: „Oceani? Zašto [psovka izbrisana] da li te briga za to?! Ti si iz Ajdaha!” Zatečen njegovim odgovorom, rekao sam: "Izvinite, stalo mi je do mnogo stvari." Svi su se na kraju nasmejali ili rekli „Pa, baš me briga ni za šta!” i "To je problem vaše generacije." Možda su popili previše koktela, ali tada sam shvatio koliko je važno da ljudi koji žive u državama bez izlaza na more budu svjesni šta se dešava, i iako nemamo okean u svom dvorištu, mi smo indirektno odgovorni za dio problema, bilo da se radi o stakleničkim plinovima koje ispuštamo, hrani koju jedemo ili smeću koje proizvodimo. Takođe je bilo jasno da je sada, više nego ikada, izuzetno važno da milenijalci postanu obrazovani i inspirisani da preduzmu akciju za okean. Možda nismo stvorili probleme koji utiču na naš okean, ali na nama će biti da pronađemo rješenja.

Počinje ovogodišnji Samit o održivim oceanima 2. aprila, ovdje u Washingtonu, DC. Naš cilj je informisati što veći broj mladih o tome šta se dešava u okeanu. Želimo istaći probleme, ali što je još važnije, ponuditi rješenja. Nadam se da ću inspirisati mlade ljude da usvoje ovaj cilj. Bilo da jedete manje morskih plodova, više vozite bicikl ili čak birate karijeru.

Nadam se da će GW poglavlje SOA-e uspjeti kao dobro vođena i cijenjena studentska organizacija do mog diplomiranja, tako da može nastaviti sa ovim važnim samitima u godinama koje dolaze. Ove godine imam mnogo ciljeva, od kojih je jedan da uspostavim Alternative Break program za čišćenje okeana i plaža kroz Alternative Break Program u GW. Također se nadam da naša studentska organizacija može dobiti zamah potreban za osnivanje više časova koji se bave temama o oceanu. Trenutno postoji samo jedna, okeanografija, i ona nije dovoljna.

Ako ste zainteresovani da podržite Samit o održivim okeanima 2016., i dalje su nam potrebni korporativni sponzori i donacije. Za upite o partnerstvu, molimo pošalji mi e-poštu. Što se tiče donacija, The Ocean Foundation je bila ljubazna da upravlja fondom za nas. U taj fond možete donirati ovdje.