Pometena u Turtle-nado

Autor Ben Scheelk, programski saradnik, The Ocean Foundation
Volontiranje sa SEE Turtles u Kostariki – Dio II

Kad bi barem postojala sedmica kornjača. Doduše, morske kornjače možda ne izazivaju istu snažnu mješavinu straha i čuđenja kao njihove komšije šiljasti žilati zubi, a pomisao na vodeni izljev koji briše balu kornjača koje gutaju meduze, morska trava koja jedu kornjače možda nije uvjerljiv razlog za jahanje odbrana motornom pilom dostojna najsretnijeg B-filma, ovi drevni gmizavci su među stvorenjima koja izazivaju strahopoštovanje koja nastanjuju more i svakako su dostojni sedmične televizije u udarnom terminu. Ali, uprkos tome što su morske kornjače bile u blizini kako bi svjedočile usponu i padu dinosaurusa, i pokazale su nevjerovatnu sposobnost prilagođavanja okeanu koji se mijenja, nagli pad morskih kornjača u 20. stoljeću doveo je njihov opstanak u ozbiljno pitanje.

Dobra vijest je da se čini da značajni globalni napori u posljednjih nekoliko decenija pomažu u borbi da se morske kornjače vrate s ruba izumiranja. Osjećaj rezervisanog optimizma za budućnost ovih kultnih stvorenja prožimao je mnoge rasprave koje smo vodili kada smo putovali u Playa Blanca na poluostrvu Osa u Kostariki kako bismo volontirali na dva dana sa POSLEDNJI (Latinoameričke morske kornjače) u partnerstvu sa Widecast, dobitnik granta The Ocean Foundation.

Radeći u Golfo Dulceu, jedinstvenom žarištu biodiverziteta koji se smatra jednim od samo tri tropska fjorda na svijetu, istraživači LAST-a sprovode dobro organizirano i pažljivo vođeno istraživanje populacije morskih kornjača koje se hrane u ovom području. Uz pomoć rotirajuće grupe volontera iz cijelog svijeta, LAST, kao i desetine organizacija koje djeluju širom Centralne Amerike, prikupljaju podatke o zdravlju, ponašanju i prijetnjama s kojima se suočavaju morske kornjače u regiji. Nadamo se da će ove važne informacije pružiti konzervatorima i kreatorima politike znanje da razviju strategije koje će osigurati dugoročni opstanak ovog osebujnog i praistorijskog stvorenja.

Posao u kojem smo učestvovali može biti i fizički i psihički izazovan i zahtijeva stručnu kombinaciju snage i gracioznosti. Nakon hvatanja morskih kornjača na moru u mrežu, odvija se niz pažljivo orkestriranih operacija za prikupljanje podataka uz ulaganje zajedničkih napora da se stres i štetno uznemiravanje životinje svedu na minimum.

Uvučen u čamac, mokri peškir se stavlja preko glave kornjače kako bi se smirila. Kornjača je potom vraćena na obalu kod dobrovoljaca koji nestrpljivo čekaju u rukavicama od lateksa i sterilisanim alatima. Koraci koji slijede – detaljno objašnjeni tokom sesije orijentacije prije terena i priručnika s uputama – uključuju nošenje kornjače na obalu gdje se vrši niz mjerenja, uključujući dimenzije njenog karapaksa (dorzalni ili stražnji dio oklopa), plastron (ravna donja strana ljuske) i njegovi polni organi.

Zatim, mjesto na njegovom peraju se temeljito očisti prije nego što se pričvrsti metalna oznaka kako bi se lakše pratilo tokom vremena. Iako su oznake jednostavne pečate koji ne prikupljaju niti prenose podatke, kod na oznaci omogućava istraživačima da znaju gdje je kornjača označena, tako da se u vjerovatnom slučaju ponovnog hvatanja mogu napraviti poređenja u pogledu njenog rasta tokom vremena i gdje bilo je. Nekoliko kornjača koje smo uhvatili već su imale oznake, ili su imale dokaze da su bile označene u prošlosti, uključujući posebno veliku zelenu kornjaču – jedan od najzahtjevnijih primjeraka za manevrisanje iz čamca – koja je imala oznaku koja pokazuje da je sve došlo put od ostrva Galapagos, udaljenih preko 800 milja. Konačno, za kornjače koje se prvi put označavaju, pažljivo se uklanja mali komad tkiva za kasniju genetsku analizu.

Cijela ova operacija, pod idealnim uvjetima, odvija se za manje od deset minuta kako bi se smanjio stres za životinju. Naravno, za manevrisanje masivnom kornjačom potrebno je nekoliko ljudi i nije bez rizika za volontere. Nakon što smo bili svjedoci kako zelena kornjača karate sjecka blistavog dobrovoljca, jasno je da ih plivajući hiljadama milja čini nevjerovatno jakima. Naravno, volonter je bio u redu. I kornjača takođe. Teško je ne zadržati osmijeh na kornjačama, čak i ako ih udarite.

Danas se morske kornjače suočavaju s bezbroj prijetnji u svojoj stalnoj borbi za preživljavanje u okeanu na koji sve više utiče ljudska aktivnost. Od sedam vrsta koje trenutno žive u okeanu, četiri su kritično ugrožene, a ostale su ili ugrožene ili blizu opasnosti. Prevazilaženje ogromnih nedaća od trenutka kada izađu iz pješčane utrobe plaže kako bi instinktivno krenuli u more, dodatne prijetnje koje predstavljaju ljudi – zagađenje, razvoj obale, ribolov i divlji krivolov – čine im živote još težim. No, čini se da napori u posljednjih nekoliko decenija čine razliku, i iako su mnoge priče anegdotske, postoji osjećaj da su morske kornjače na putu oporavka.

Za mene je iskustvo rada sa morskim kornjačama po prvi put bilo kao vrtlog. Ne, kornjača-nado koja me je odvela do mesta gde sam se osećao kao da pripadam radeći zajedno sa drugima koje su takođe dotakli ovi neverovatni reptili. Imati priliku komunicirati s tako nevjerovatnom životinjom – držati njenu prostranu glavu dok se plastron mjeri, povremeno ugledati njene tamne, prodorne oči, koje su doživjele toliko promjena u posljednjih dvije stotine miliona godina – je zaista ponižavajuće iskustvo. Približava vas vlastitoj ljudskosti, spoznaji da smo još uvijek pridošlice na sceni i da je ovo drevno stvorenje živa nit, koja nas povezuje sa dalekom prošlošću naše planete.