Najbolji izbor u hrani za ribe za našu dobrobit i sigurnost

Autor Mark J. Spalding, predsjednik The Ocean Foundation

[Ribarski čamac u luci Hong Konga (Fotografija: Mark J. Spalding)]

Prošle sedmice prisustvovao sam 10. Međunarodnom samitu o održivoj morskoj hrani u Hong Kongu. Na ovogodišnjem samitu bilo je predstavljeno 46 zemalja, s mješavinom industrije, nevladinih organizacija, akademika i vlada. I, ohrabrujuće je bilo vidjeti da je sastanak ponovo rasprodan i da je industrija zaista angažirana i popunjava mnoga mjesta.

Mnogo je stvari koje sam naučio na Samitu i kako one utiču na ono o čemu sam razmišljao. Uvijek je dobro naučiti nove stvari i čuti nove govornike. Kao takva, bila je to i provjera realnosti za dio posla koji smo radili vezano za održivu akvakulturu – afirmaciju i nove ideje. 

Dok sjedim u avionu za 15-satni let nazad za SAD, još uvijek pokušavam da se bavim temama samita, našeg četverodnevnog izleta da pogledam staru školu i vrlo modernu akvakulturu u kontinentalnoj Kini , i iskreno, moj kratki pogled na veličinu i složenost same Kine.

Uvodni govor dr. Stevea Halla iz Svjetskog centra za ribu jasno je stavio do znanja da se moramo brinuti o ulozi „hrane za ribe” (što znači slanu i slatku vodu), a ne samo morske hrane, u ublažavanju siromaštva i gladi. Osiguravanje održive opskrbe ribljom hranom je moćan alat za povećanje sigurnosti hrane za siromašne i održavanje političke stabilnosti (kada opskrba opadne i cijene hrane rastu, rastu i građanski nemiri). I, moramo se pobrinuti da govorimo o sigurnosti hrane kada govorimo o hrani za ribe, a ne samo o potražnji koju pokreće tržište. Potražnja je za sušijem u Los Anđelesu ili perajama morskih pasa u Hong Kongu. Potreba je za majkom koja želi spriječiti pothranjenost i srodne razvojne probleme svoje djece.

Suština je da se obim problema može osjećati neodoljivo. Zapravo, samo vizualizirati razmjere Kine može biti teško. Više od 50% naše globalne potrošnje ribe potiče iz akvakulture. Od toga Kina proizvodi trećinu, uglavnom za vlastitu potrošnju, a Azija proizvodi skoro 90%. A Kina konzumira trećinu sve ulovljene divlje ribe – i nabavlja takav divlji ulov globalno. Stoga je uloga ove pojedinačne zemlje i u ponudi i u potražnji veća od većine drugih regiona svijeta. A budući da postaje sve urbanizovaniji i bogatiji, očekuje se da će nastaviti da dominira na strani potražnje.

[Dawn Martin, predsjednica SeaWeb-a, govori na Međunarodnom samitu o morskim plodovima 2012. u Hong Kongu (Foto: Mark J. Spalding)]

Dakle, postavljanje konteksta u vezi sa značajem akvakulture je prilično govori. Trenutno se procjenjuje da se 1 milijarda ljudi oslanja na ribu zbog proteina. Nešto više od polovine ove potražnje zadovoljava akvakultura. Rast stanovništva, u kombinaciji sa sve većim bogatstvom na mjestima poput Kine, znači da možemo očekivati ​​porast potražnje za ribom u budućnosti. I treba napomenuti da potražnja za ribom raste i sa urbanizacijom i sa bogatstvom odvojeno. Bogati žele ribu, a urbani siromašni se oslanjaju na ribu. Često tražene vrste negativno utiču na vrste koje su dostupne siromašnima. Na primjer, losos i druge aktivnosti uzgoja ribe mesožderke u Kanadi, Norveškoj, SAD-u i drugdje, konzumiraju ogromne količine inćuna, sardina i druge manje ribe (negdje između 3 i 5 funti ribe na svaki kilogram proizvedene ribe) . Skretanje ove ribe sa lokalnog tržišta u gradovima kao što je Lima u Peruu podiže cijenu ovih visokokvalitetnih izvora proteina i na taj način ograničava njihovu dostupnost siromašnima u gradovima. Da ne spominjemo one okeanske životinje koje također ovise o tim manjim ribama za hranu. Nadalje, znamo da se većina divljeg ribolova prekomjerno izlovljuje, loše se upravlja, slabo se provodi i da će i dalje biti oštećeno posljedicama klimatskih promjena i zakiseljavanja oceana. Dakle, povećana potražnja za ribom neće biti zadovoljena ubijanjem ribe u divljini. Zadovoljit će ga akvakultura.

I, usput rečeno, brz porast „tržišnog udjela“ akvakulture za potrošnju ribe još uvijek nije smanjio napor divljeg ribolova u cijelosti. Veći dio akvakulture potražnje na tržištu oslanja se na riblje brašno i riblje ulje u hrani koja dolazi iz divljih ulova kao što je ranije opisano. Stoga, ne možemo reći da proizvodnja akvakulture smanjuje pritisak zbog prekomjernog izlova našeg oceana, ali može ako se proširi na način na koji nam je najpotrebniji: zadovoljavanje potreba za sigurnošću hrane za svijet. Ponovo se vraćamo na sagledavanje onoga što se dešava sa dominantnim proizvođačem, Kinom. Problem u Kini je što je rast njene potražnje mnogo veći od svjetskog prosjeka. Tako da će nadolazeću prazninu u toj zemlji biti teško popuniti.

Već dugo vremena, recimo 4,000 godina, Kina se bavi akvakulturom; uglavnom uz rijeke u plavnim ravnicama gdje je uzgoj ribe bio smješten zajedno sa usjevima ove ili one vrste. I, obično, kolokacija je bila simbiotski korisna za ribu i usjeve. Kina se kreće ka industrijalizaciji akvakulture. Naravno, velika industrijska proizvodnja može značiti nepovoljan ugljični otisak, samo zbog problema transporta; ili mogu postojati neke korisne ekonomije obima kako bi se zadovoljila potražnja.

[Brod koji prolazi u luci Hong Konga (Fotografija: Mark J. Spalding)]
 

Ono što smo naučili na samitu i vidjeli na izletu u kontinentalnu Kinu je da postoji sve više inovativnih rješenja za izazov obima i zadovoljavanja potreba za proteinima i tržišta. Na našem izletu vidjeli smo ih raspoređene u brojnim različitim okruženjima. Oni su uključivali način na koji je nabavljen matičnjak, proizvodnju hrane za životinje, uzgoj, zdravstvenu zaštitu riba, nove mreže za torove i zatvorene sisteme za recirkulaciju. Suština je da moramo uskladiti komponente ovih operacija kako bismo osigurali njihovu pravu održivost: odabir prave vrste, tehnologije obima i lokacije za okoliš; identifikovanje lokalnih socio-kulturnih potreba (i snabdevanje hranom i radnom snagom) i obezbeđivanje održivih ekonomskih koristi. I, moramo sagledati cjelokupnu operaciju – kumulativni utjecaj proizvodnog procesa od matičnog fonda do tržišnog proizvoda, od transporta do korištenja vode i energije.

SeaWeb, koji je domaćin godišnjeg samita, traži "stalnu, održivu opskrbu morskom hranom" za svijet. S jedne strane, nemam nikakvih zamjerki s tim konceptom. Ali, svi moramo priznati da će to značiti širenje akvakulture, umjesto da se oslanjamo na divlje životinje kako bi se zadovoljile potrebe za proteinima rastuće svjetske populacije. Vjerojatno se moramo pobrinuti da odvojimo dovoljno divlje ribe u moru da očuvamo ravnotežu ekosistema, obezbijedimo egzistencijalne potrebe na zanatskom nivou (sigurnost hrane) i možda dozvolimo da je neka vrsta malog luksuznog tržišta neizbježna. Jer, kao što sam primetio u prethodnim blogovima, odvođenje bilo koje divlje životinje u komercijalne razmere za globalnu potrošnju jednostavno nije održivo. Svaki put se ruši. Kao rezultat toga, sve što je ispod luksuznog tržišta i iznad lokalne žetve za preživljavanje sve će više dolaziti od akvakulture.

Na kontinuitetu klimatskih i ekoloških uticaja konzumacije proteina iz mesnih izvora, ovo je verovatno dobra stvar. Riba uzgojena na farmama, iako nije savršena, ima bolje rezultate od piletine i svinjetine i mnogo bolje od govedine. “Najbolji” u sektoru uzgojene ribe vjerovatno će prednjačiti u svim glavnim sektorima bjelančevina mesa po mjerilima performansi održivosti. Naravno, gotovo se podrazumijeva da kao što je Helene York (iz Bon Apetit) rekla u svom govoru da je i našoj maloj planeti bolje ako jedemo manje mesnih proteina u našoj ishrani (tj. povratak u eru kada su proteini iz mesa bili luksuz ).

Problem je u tome, prema FAO stručnjakinji za akvakulturu, Rohani Subasinghe, sektor akvakulture ne raste dovoljno brzo da ispuni predviđene zahtjeve. Raste po stopi od 4% godišnje, ali se posljednjih godina usporava. On vidi potrebu za stopom rasta od 6%, posebno u Aziji gdje potražnja brzo raste, i Africi gdje je stabilizacija lokalne ponude hrane ključna za povećanu regionalnu stabilnost i ekonomski rast.

Sa svoje strane, želio bih da vidim nove napretke u samostalnim, kontrolisanim kvalitetom vode, sistemima sa više vrsta koji su raspoređeni kako bi se obezbijedila radna mjesta i zadovoljile potrebe za proteinima u urbanim područjima gdje bi se takve operacije mogle fino prilagoditi za lokalno tržište. I, želio bih promovirati povećanu zaštitu za divlje životinje u moru kako bih sistemu dao vremena da se oporavi od globalnog komercijalnog grabežljivca od strane ljudi.

za okean,
oznaka