Humanitarni odgovor je odgovor zdravog oceana

Djelovanje na rješavanju klimatskih promjena i ilegalni osvajački rat Rusije protiv Ukrajine

Sa užasom gledamo kako ruska vojna invazija na Ukrajinu uništava njen narod. Pišemo našim donosiocima odluka da zahtijevamo akciju. Doniramo da podržimo osnovne ljudske potrebe raseljenih i opkoljenih. Dajemo sve od sebe da izrazimo našu podršku i brigu za one čiji najmiliji ne mogu lako pobjeći od rata. Nadamo se da će nenasilna, legalna sredstva kojima svjetski lideri reagiraju izvršiti dovoljan pritisak da natjeraju Rusiju da uvidi grešku na svom putu. I moramo razmisliti o tome šta to znači za ravnotežu snaga, odbranu jednakosti i budućnost zdravlja naše planete. 

Ukrajina je primorska država sa oko 2,700 milja obale koja se proteže od Azovskog mora duž Crnog mora do delte Dunava na granici sa Rumunijom. Mreža riječnih slivova i potoka teče širom zemlje do mora. Porast nivoa mora i obalna erozija mijenjaju obalnu liniju – kombinacija porasta nivoa Crnog mora i povećanog protoka slatke vode zbog promjene obrasca padavina i slijeganja kopna. Naučna studija iz 2021. koju je vodio Barış Salihoğlu, direktor Instituta za morske nauke Bliskoistočnog tehničkog univerziteta, izvijestila je da je morski život u Crnom moru u opasnosti od nepopravljive štete zbog globalnog zagrijavanja. Kao i ostatak regiona, oni su zarobljeni zbog zavisnosti od fosilnih goriva koja uzrokuju ove probleme.

Jedinstvena geografska pozicija Ukrajine znači da je dom široke mreže cjevovoda koji prevoze naftu i prirodni plin. Ovi 'tranzitni' gasovodi prenose fosilna goriva koja se sagorevaju za proizvodnju električne energije i zadovoljavanje drugih energetskih potreba evropskih zemalja. Ti cjevovodi su se također pokazali kao posebno ranjiv izvor energije nakon što je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu.

Svijet je osudio rat kao ilegalan 

Godine 1928. svijet je pristao da prekine osvajačke ratove kroz Pariski mirovni pakt. Ovaj međunarodnopravni sporazum zabranjivao je napad na drugu zemlju u svrhu osvajanja. To je osnova za samoodbranu svake suverene nacije i za druge zemlje da stanu u odbranu napadnutih, kao kada je Hitler započeo svoje napore da preuzme druge zemlje i proširi Njemačku. To je i razlog zašto su te zemlje opisane ne kao Njemačka, već kao “okupirana Francuska” i “okupirana Danska”. Ovaj koncept se čak proširio i na “okupirani Japan” dok su SAD privremeno upravljale njome nakon rata. Ovaj međunarodno-pravni sporazum bi trebao osigurati da druge nacije NEĆE priznati ruski suverenitet nad Ukrajinom, i samim tim priznati Ukrajinu kao okupiranu zemlju, a ne kao dio Rusije. 

Svi izazovi u međunarodnim odnosima mogu se i trebaju biti riješeni mirnim putem, poštujući suverenitet nacija i potrebu za obostrano poštovanim sporazumima. Ukrajina nije predstavljala prijetnju sigurnosti Rusije. U stvari, ruska invazija je možda povećala njenu sopstvenu ranjivost. Nakon što je pokrenuo ovaj iracionalni i neopravdani rat, ruski predsjednik Vladimir Putin osudio je Rusiju na međunarodnu osudu kao nacija parija, a njen narod na finansijsku štetu i izolaciju, između ostalih nevolja. 

Nacionalne vlade, korporacije, međunarodna tijela i drugi subjekti ujedinjeni su u svom uvjerenju da takvo nezakonito ratovanje zahtijeva odgovor. Na rijetkoj hitnoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, 2. marta^ndgodine, Generalna skupština Ujedinjenih naroda izglasala je osudu Rusije zbog ove invazije. Rezoluciju je podržao 141 od 193 člana skupštine (sa samo 5 protiv) i usvojena. Ova akcija dio je talasa sankcija, bojkota i drugih akcija koje su osmišljene da kazne Rusiju zbog podrivanja globalne sigurnosti i kršenja međunarodnog prava. I dok radimo ono što možemo i žalimo za onim što ne možemo, možemo se pozabaviti i osnovnim uzrocima sukoba.

Rat se odnosi na naftu

Prema Harvard's Kennedy School, između 25-50% ratova od 1973. godine povezano je s naftom kao uzročnim mehanizmom. Drugim riječima, nafta je vodeći uzrok rata. Nijedna druga roba nije ni blizu.

Djelomično, ruska invazija je još jedan rat oko fosilnih goriva. To je za kontrolu naftovoda koji prolaze kroz Ukrajinu. Ruske isporuke nafte i prodaja zapadnoj Evropi i drugima podržavaju ruski vojni budžet. Zapadna Evropa dobija oko 40% svog prirodnog gasa i 25% nafte iz Rusije. Dakle, rat se odnosi i na Putinovo očekivanje da će dotok nafte i gasa u zapadnu Evropu od strane Rusije, a možda jeste, usporiti odgovor na rusko vojno nagomilavanje na granici Ukrajine. I, možda, čak i spriječio odmazdu nakon invazije. Nijedna nacija i nekoliko korporacija nisu htele da rizikuju Putinov gnev s obzirom na ovu energetsku zavisnost. I, naravno, Putin je djelovao dok su cijene nafte bile visoke zbog sezonske potražnje i relativne oskudice.

Zanimljivo, ali ne i iznenađujuće, te sankcije o kojima čitate – koje imaju za cilj da izoluju Rusiju kao državu parija – sve izuzimaju prodaju energije kako bi zapadna Evropa mogla da vodi uobičajeno poslovanje uprkos šteti za narod Ukrajine. BBC javlja da su mnogi odlučili da odbiju isporuke ruske nafte i gasa. Ovo je pozitivan znak da su ljudi spremni donijeti takve izbore kada osjete da su oni pravi.

Ovo je još jedan razlog da se pozabavimo ljudskim poremećajem klime

Hitnost rješavanja klimatskih promjena direktno je povezana s hitnošću sprječavanja rata i rješavanja ljudskih sukoba putem pregovora i dogovora smanjenjem poznatih uzroka rata — kao što je ovisnost o fosilnim gorivima.

Samo nekoliko dana nakon ruske invazije, novi Izvještaj IPCC -a jasno je stavio do znanja da su klimatske promjene već mnogo gore nego što smo mislili. A dodatne posljedice dolaze brzo. Humanitarni troškovi se već mjere milionima pogođenih života, a taj broj eksponencijalno raste. Drugačija je vrsta borbe da se pripremimo za posljedice i pokušamo ograničiti uzroke klimatskih promjena. Ali jednako je važno za smanjenje sukoba koji će samo povećati ljudske troškove.

Prilično je univerzalno prihvaćeno da čovječanstvo mora smanjiti emisije stakleničkih plinova kako bi postiglo granicu od 1.5°C u globalnom zagrijavanju. Ovo zahtijeva ulaganje bez premca u pravičan prelazak na niskougljične (obnovljive) izvore energije. To znači da je imperativ da se ne odobravaju novi projekti nafte i gasa. Postojeća proizvodnja mora biti značajno smanjena. To znači da porezne subvencije moramo preusmjeriti sa fosilnih goriva na vjetar, solarnu i drugu čistu energiju. 

Možda je neizbježno, invazija Ukrajine je pomogla da svjetske cijene nafte i plina podignu više (a samim tim i cijene benzina i dizela). Ovo je globalni efekat relativno malog sukoba koji bi se mogao minimizirati ako se udalji od fosilnih goriva. Naravno, američki naftni interesi cinično su se zalagali za više bušenja u ime “energetske nezavisnosti SAD-a” uprkos činjenici da su SAD neto izvoznik nafte i da bi mogle postati još nezavisnije ubrzavanjem već rastuće industrije obnovljivih izvora energije. 

Mnogi institucionalni i individualni investitori su nastojali da se u potpunosti oslobode svojih portfelja ugljikovodičnih kompanija, i zahtijevaju od svih kompanija koje se nalaze u njihovim portfeljima da otkriju svoje emisije i pruže jasan plan o tome kako će doći do neto nulte emisije. Za one koji ne odustaju, nastavak ulaganja u proširenje sektora nafte i plina svakako je u suprotnosti s Pariškim sporazumom o klimatskim promjenama iz 2016. i dugoročnom održivošću njihovih investicija. A zamah je iza golova od nule.

Očekuje se da će širenje obnovljivih izvora energije, električnih vozila i srodnih tehnologija oslabiti potražnju za naftom i plinom. Zaista, troškovi povezani s tehnologijama obnovljivih izvora energije već su niži od energije proizvedene iz fosilnih goriva — iako industrija fosilnih goriva prima znatno više poreznih subvencija. Što je važno, vjetroelektrane i solarne farme – posebno tamo gdje ih podržavaju pojedinačne solarne instalacije na kućama, tržnim centrima i drugim zgradama – su daleko manje podložne masovnim poremećajima, bilo zbog vremenskih prilika ili rata. Ako, kao što očekujemo, solarna energija i vjetar nastave pratiti svoje ubrzano rastuće trendove primjene još jednu deceniju, energetski sistem gotovo nulte emisije mogao bi se postići u roku od 25 godina u zemljama koje su sada među najvećim emiterima stakleničkih plinova.

Suština

Neophodan prijelaz sa fosilnih goriva na čistu energiju bit će remetilački. Pogotovo ako iskoristimo ovaj trenutak da ga ubrzamo. Ali nikada neće biti tako remetilački ili destruktivan kao rat. 

Ukrajinska obala je pod opsadom dok pišem. Samo danas su dva teretna broda pretrpjela eksplozije i potonuli uz gubitak ljudskih života. Ribarstvo i obalne zajednice će biti dodatno oštećene gorivom koje curi iz brodova dok, ili ako, ne budu spašeni. I, ko zna šta curi iz objekata uništenih projektilima u ukrajinske vodene puteve, a time i u naš globalni okean? Te prijetnje okeanu su trenutne. Posljedice prekomjerne emisije stakleničkih plinova predstavljaju daleko veću prijetnju. Ono na koji su se gotovo sve nacije već složile da se pozabave, a sada moraju ispuniti te obaveze.

Humanitarna kriza je daleko od kraja. I nemoguće je znati kako će se završiti ova faza ruskog ilegalnog rata. Ipak, možemo odlučiti, ovdje i sada, da se globalno posvetimo okončanju naše ovisnosti o fosilnim gorivima. Zavisnost koja je jedan od osnovnih uzroka ovog rata. 
Autokratije ne koriste distribuiranu energiju – solarne panele, baterije, vjetroturbine ili fuziju. Oni se oslanjaju na naftu i gas. Autokratske vlade ne prihvaćaju energetsku neovisnost putem obnovljivih izvora jer takva distribuirana energija povećava jednakost i smanjuje koncentraciju bogatstva. Ulaganje u rješavanje klimatskih promjena također se odnosi na osnaživanje demokratija da pridobiju autokratije.