Podvodno kulturno naslijeđe Drugog svjetskog rata

Svake godine u ovo vrijeme odvajamo vrijeme da se prisjetimo napada na Pearl Harbor koji je šokirao Sjedinjene Države na pacifičko poprište Drugog svjetskog rata. Prošlog mjeseca imao sam priliku da učestvujem na sazivanju onih koji su još uvijek duboko angažirani u poslijeratnoj prošlosti, posebno u Drugom svjetskom ratu. Komitet pravnika za očuvanje kulturnog naslijeđa održao je godišnju konferenciju u Washingtonu, DC Ove godine je konferencija obilježila 70. godišnjicu bitaka na Koralnom moru, Midveju i Gvadalkanalu pod nazivom Od pljačke do očuvanja: Neispričana priča o kulturnom naslijeđu, Drugom svjetskom ratu i Pacifiku.

Prvi dan konferencije bio je fokusiran na nastojanje da se umjetnost i artefakti ponovo povežu sa njihovim originalnim vlasnicima nakon što su oduzeti tokom rata. Ovaj napor nažalost ne odražava napore da se razriješe slične krađe u evropskom teatru. Ogromna geografska rasprostranjenost pacifičkog teatra, rasizam, ograničeni podaci o vlasništvu i želja da se sprijatelji s Japanom kao saveznikom protiv rasta komunizma u Aziji, sve je to predstavljalo posebne izazove. Nažalost, radilo se i o uključivanju azijskih kolekcionara i kustosa u repatrijaciju i restituciju koji su bili manje marljivi nego što je trebalo zbog sukoba interesa. Ali čuli smo za nevjerovatne karijere ljudi kao što je Ardelia Hall koja je posvetila znatan talenat i energiju kao pokušaj repatrijacije jedne žene u svojoj ulozi savjetnice za spomenike, likovnu umjetnost i arhive u State Departmentu tokom i godinama nakon Drugog svjetskog rata .

Drugi dan je bio posvećen naporima da se identifikuju, zaštite i proučavaju oboreni avioni, brodovi i drugo vojno nasljeđe in situ kako bi se bolje razumjela njihova historija. I da razgovaramo o izazovu potencijalnog curenja nafte, municije i drugog iz potopljenih brodova, aviona i drugih plovila dok se propadaju na mjestu pod vodom (panel na kojem je bio naš doprinos konferenciji).

Drugi svjetski rat na Pacifiku mogao bi se nazvati okeanskim ratom. Borbe su se vodile na ostrvima i atolima, na otvorenom okeanu iu zalivima i morima. Luka Fremantle (Zapadna Australija) bila je domaćin najveće pacifičke podmorničke baze američke mornarice tokom većeg dijela rata. Ostrvo za ostrvom postajalo je uporište jedne ili druge suprotstavljene sile. Lokalne zajednice su izgubile nemjerljive dijelove svog kulturnog nasljeđa i infrastrukture. Kao u

svi ratovi, gradovi i mjesta i sela su u velikoj mjeri izmijenjeni kao rezultat artiljerije, vatre i bombardiranja. Tako su bili i dugi dijelovi koraljnih grebena, atola i drugih prirodnih resursa dok su se brodovi prizemljili, avioni rušili, a bombe padale u vodu i na rub mora. Više od 7,000 japanskih komercijalnih brodova potopljeno je tokom rata.

Desetine hiljada oborenih brodova i aviona su pod vodom iu udaljenim područjima širom Pacifika. Mnoge olupine predstavljaju grobnice onih koji su bili na brodu kada je došao kraj. Vjeruje se da je relativno malo netaknuto, pa stoga relativno malo predstavlja opasnost po životnu sredinu ili priliku da se riješi bilo kakva dugotrajna misterija o sudbini vojnika. Ali to uvjerenje može biti ometeno nedostatkom podataka – jednostavno ne znamo gdje su sve olupine, čak i ako generalno znamo gdje se dogodilo potonuće ili prizemljenje.

Neki govornici na konferenciji su konkretnije razgovarali o izazovima. Jedan od izazova je vlasništvo nad brodom u odnosu na teritorijalna prava nad mjestom gdje je brod potonuo. Običajno međunarodno pravo sve više sugerira da je bilo koji državni brod vlasništvo te vlade (vidi, na primjer, američki Zakon o potonulim vojnim plovilima iz 2005.) — bez obzira gdje tone, nasukava se ili plovi oceanom. Isto tako je i svako plovilo pod zakupom vladi u vrijeme događaja. U isto vrijeme, neke od ovih olupina stajale su u lokalnim vodama više od šest desetljeća, a možda su čak postale i mali izvor lokalnog prihoda kao ronilačke atrakcije.

Svaki oboreni brod ili avion predstavlja deo istorije i nasleđa zemlje koja je vlasnik. Različitim plovilima pripisuju se različiti nivoi važnosti i istorijskog značaja. Služba predsjednika Johna F. Kennedyja na PT 109 može mu dati veći značaj od ostalih nekoliko stotina PT-a koji su korišteni u Pacifičkom teatru.

Dakle, šta to danas znači za okean? Moderirao sam panel koji se posebno bavio rješavanjem ekološke prijetnje od brodova i drugih potopljenih plovila iz Drugog svjetskog rata. Tri panelistkinje bile su Laura Gongaware (s Pravnog fakulteta Univerziteta Tulane) koja je postavila kontekst pregledom pravnih pitanja koja se mogu pojaviti prema američkom i međunarodnom pravu u rješavanju zabrinutosti koje predstavlja potopljeni brod koji predstavlja potencijalnu prijetnju morskom okruženju. na nedavnom radu čiji je autor sa Oleom Varmerom (Attorney-Advisor International Section Office of General Counsel). Slijedila ju je Lisa Symons (Ured nacionalnih morskih svetišta, NOAA) čija se prezentacija fokusirala na metodologiju koju je NOAA razvila kako bi smanjila listu od nekih 20,000 potencijalnih olupina u američkim teritorijalnim vodama na manje od 110 koje treba pažljivije procijeniti za postojeću ili potencijalnu štetu. I, Craig A. Bennett (direktor, Nacionalni centar za fondove za zagađenje) je završio pregledom kako i kada se povjerenički fond za odgovornost za izlijevanje nafte i Zakon o zagađenju naftom iz 1990. mogu koristiti za rješavanje problema potopljenih brodova kao opasnosti za životnu sredinu.

Na kraju, iako znamo da je potencijalni ekološki problem gorivo za bunker, opasan teret, municija, oprema koja sadrži opasne materijale, itd. koji su još uvijek na ili unutar potopljenih vojnih plovila (uključujući trgovačka plovila), ne znamo sa sigurnošću ko je potencijalno odgovoran za sprečavanje štete po zdravlje životne sredine, i/ili ko je odgovoran u slučaju takve štete. I, moramo uravnotežiti istorijsku i/ili kulturnu vrijednost olupina Drugog svjetskog rata na Pacifiku? Kako čišćenje i prevencija zagađenja poštuje naslijeđe i status vojnih grobnica potopljenih vojnih plovila? Mi u The Ocean Foundation cijenimo ovu vrstu prilike da se obrazujemo i sarađujemo u odgovaranju na ova pitanja i dizajniranju okvira za rješavanje potencijalnih sukoba.