Najbolji izbor riblje hrane za našu dobrobit i sigurnost

Mark J. Spalding, predsjednik Zaklade Ocean

[Ribarski brod u luci Hong Konga (Fotografija: Mark J. Spalding)]

Prošli tjedan prisustvovao sam 10. međunarodnom samitu o održivoj morskoj hrani u Hong Kongu. Na ovogodišnjem summitu bilo je zastupljeno 46 zemalja, s mješavinom industrije, nevladinih organizacija, akademika i vlade. I bilo je ohrabrujuće vidjeti da je sastanak opet bio rasprodan i da je industrija stvarno angažirana i popunjava puno mjesta.

Mnogo je stvari koje sam naučio na Summitu i kako one utječu na ono o čemu sam razmišljao. Uvijek je dobro naučiti nove stvari i čuti nove govornike. Kao takav, to je također bila provjera stvarnosti za dio posla koji smo radili u vezi s održivom akvakulturom – afirmacija i nove ideje. 

Dok sjedim u zrakoplovu za 15-satni let natrag u SAD, još uvijek se pokušavam zamisliti oko pitanja summita, našeg četverodnevnog izleta kako bismo pogledali staru školu i vrlo modernu akvakulturu u kontinentalnoj Kini , i iskreno, moj kratki pogled na ogromnost i složenost same Kine.

U uvodnom govoru dr. Stevea Halla iz Svjetskog ribljeg centra jasno je da se moramo brinuti o ulozi "riblje hrane" (što znači slane i slatkovodne), ne samo plodova mora, u ublažavanju siromaštva i gladi. Osiguravanje održive opskrbe ribljom hranom moćan je alat za povećanje sigurnosti hrane za siromašne i održavanje političke stabilnosti (kada opskrba padne i cijene hrane rastu, rastu i građanski nemiri). Moramo biti sigurni da govorimo o sigurnosti hrane kada govorimo o ribljoj hrani, a ne samo o tržišnoj potražnji. Potražnja je za sushijem u Los Angelesu ili perajama morskog psa u Hong Kongu. Potreba je za majku koja nastoji spriječiti pothranjenost i povezana razvojna pitanja svoje djece.

Zaključak je da se razmjeri problema mogu činiti neodoljivima. Zapravo, može biti teško zamisliti samo veličinu Kine. Više od 50% naše potrošnje ribe na globalnoj razini potječe iz operacija akvakulture. Od toga Kina proizvodi trećinu, uglavnom za vlastitu potrošnju, a Azija proizvodi gotovo 90%. A Kina konzumira trećinu sve divlje ulovljene ribe – i takav divlji ulov nabavlja diljem svijeta. Stoga je uloga ove pojedinačne zemlje u ponudi i potražnji veća od većine drugih regija svijeta. A budući da postaje sve urbaniziranija i bogatija, očekuje se da će i dalje dominirati na strani potražnje.

[Dawn Martin, predsjednica SeaWeba, govori na Međunarodnom samitu o plodovima mora 2012. u Hong Kongu (Foto: Mark J. Spalding)]

Dakle, postavljanje konteksta u vezi s važnošću akvakulture prilično je znakovito. Trenutno se procjenjuje da se 1 milijarda ljudi oslanja na ribu kao izvor bjelančevina. Nešto više od polovice te potražnje zadovoljava akvakultura. Rast stanovništva, u kombinaciji s povećanjem bogatstva u mjestima kao što je Kina, znači da možemo očekivati ​​porast potražnje za ribom u budućnosti. I, treba napomenuti da potražnja za ribom raste s urbanizacijom i bogatstvom zasebno. Bogati žele ribu, a gradska sirotinja oslanja se na ribu. Često tražene vrste nepovoljno utječu na vrste koje su dostupne siromašnima. Na primjer, uzgoj lososa i drugih vrsta ribe mesoždera u Kanadi, Norveškoj, SAD-u i drugdje troše ogromne količine inćuna, sardina i druge manje ribe (negdje između 3 i 5 funti ribe za svaku funtu proizvedene ribe) . Preusmjeravanje ove ribe s lokalnog tržišta u gradovima kao što je Lima u Peruu podiže cijenu ovih visokokvalitetnih izvora proteina i time ograničava njihovu dostupnost gradskoj sirotinji. Da ne spominjemo one oceanske životinje koje također ovise o onoj manjoj ribi za hranu. Nadalje, znamo da se većina divljih ribolovnih područja pretjerano lovi, da se njima loše upravlja, da se slabo provodi te da će i dalje biti pogođena posljedicama klimatskih promjena i zakiseljavanja oceana. Stoga se povećana potražnja za ribom neće zadovoljiti ubijanjem ribe u prirodi. Zadovoljit će ga akvakultura.

Usput, brzi porast "tržišnog udjela" akvakulture za potrošnju ribe još uvijek nije smanjio ribolovni napor u divljini u cijelosti. Velik dio tržišne potražnje akvakulture oslanja se na riblje brašno i riblje ulje u hrani koja dolazi iz divljeg ulova kao što je ranije opisano. Stoga ne možemo reći da proizvodnja akvakulture smanjuje pritisak zbog prekomjernog izlova našeg oceana, ali može ako se proširi na načine koji su nam najpotrebniji: zadovoljavanje potreba za sigurnošću hrane u svijetu. Opet se vraćamo na ono što se događa s dominantnim proizvođačem, Kinom. Problem u Kini je što je rast njezine potražnje puno veći od svjetskog prosjeka. Tako da će nadolazeću prazninu u toj zemlji biti teško popuniti.

Već dugo vremena, recimo 4,000 godina, Kina se bavi akvakulturom; uglavnom uz rijeke u poplavnim ravnicama gdje je uzgoj ribe bio smješten zajedno s usjevima ove ili one vrste. I obično je kolokacija bila simbiotski korisna za ribu i usjeve. Kina ide prema industrijalizaciji akvakulture. Naravno, industrijska proizvodnja velikih razmjera može značiti nepovoljan ugljični otisak, samo zbog pitanja transporta; ili možda postoje neke korisne ekonomije razmjera da se zadovolji potražnja.

[Brod u prolazu u luci Hong Konga (Foto: Mark J. Spalding)]
 

Ono što smo naučili na summitu i vidjeli na terenskom izletu u kontinentalnu Kinu jest da postoji sve više i više inovativnih rješenja za izazov razmjera i zadovoljavanja potreba proteina i tržišta. Na našem izletu vidjeli smo ih raspoređene u više različitih okruženja. Uključivali su način nabavljanja matičnog fonda, izradu krmiva, uzgoj, brigu o zdravlju riba, nove oborne mreže i zatvorene recirkulacijske sustave. Suština je da moramo uskladiti komponente ovih operacija kako bismo osigurali njihovu stvarnu održivost: Odabir prave vrste, skalirane tehnologije i lokacije za okoliš; utvrđivanje lokalnih socio-kulturnih potreba (opskrba hranom i radnom snagom) i osiguranje održivih ekonomskih koristi. I moramo sagledati cjelokupnu operaciju – kumulativni učinak proizvodnog procesa od matičnog jata do tržišnog proizvoda, od transporta do upotrebe vode i energije.

SeaWeb, koji je domaćin godišnjeg summita, traži "trajnu, održivu opskrbu plodovima mora" za svijet. S jedne strane, nemam prigovora na taj koncept. No, svi moramo shvatiti da će to značiti širenje akvakulture, umjesto oslanjanja na divlje životinje kako bi se zadovoljile potrebe za proteinima rastuće svjetske populacije. Vjerojatno se trebamo pobrinuti da odvojimo dovoljno divlje ribe u moru kako bismo očuvali ravnotežu ekosustava, osigurali potrebe za preživljavanjem na razini zanata (sigurnost hrane) i možda dopustili da neka vrsta malog luksuznog tržišta bude neizbježna. Jer, kao što sam primijetio u prethodnim blogovima, komercijalizacija bilo koje divlje životinje za globalnu potrošnju jednostavno nije održiva. Svaki put se sruši. Kao rezultat toga, sve što je ispod luksuznog tržišta i iznad lokalne žetve za preživljavanje sve će više dolaziti iz akvakulture.

S obzirom na kontinuum utjecaja konzumacije proteina iz mesnih izvora na klimu i okoliš, ovo je vjerojatno dobra stvar. Riba uzgojena na farmi, iako nije savršena, ima bolje rezultate od piletine i svinjetine, te puno bolja od govedine. “Najbolji” u sektoru uzgojene ribe vjerojatno će predvoditi sve glavne sektore mesnih bjelančevina u mjerilima održivosti. Naravno, gotovo da se ne treba spominjati da je Helene York (iz Bon Apetita) rekla u svom govoru da je našem malom planetu također bolje ako jedemo manje mesnih proteina u svojoj prehrani (tj. povratak u doba kada su mesni proteini bili luksuz ).

Problem je u tome što, prema FAO stručnjaku za akvakulturu, Rohani Subasingheu, sektor akvakulture ne raste dovoljno brzo da zadovolji predviđene potrebe. Raste po stopi od 4% godišnje, no posljednjih godina njegov rast usporava. On vidi potrebu za stopom rasta od 6%, posebno u Aziji gdje potražnja brzo raste i Africi gdje je stabilizacija lokalne opskrbe hranom ključna za veću regionalnu stabilnost i gospodarski rast.

Što se mene tiče, volio bih vidjeti novi napredak u samostalnim sustavima s više vrsta kontrolirane kvalitete vode kako bi se osigurala radna mjesta i zadovoljile potrebe za proteinima u urbanim područjima gdje bi se takve operacije mogle fino prilagoditi lokalnom tržištu. I, želio bih promicati povećanu zaštitu divljih životinja u moru kako bih sustavu dao vremena da se oporavi od globalne komercijalne grabežljivosti ljudi.

Za ocean,
oznaka